Četiri su nebeske rijeke žuč nosile
A s njima i zlatne obale.
Ostaje ostarjeli glumac i zdjela
Graha na stolu.
Pamćenje je sklono zaboravu.
Knjižnice su pohabane kao i
Krovovi pod kasnoljetnom jabukom.
Nema povjerenja u sjene koje
Se lijepe za grobove.
Kaže da priroda, želi li biti u nama,
Nema osjećaja. Ona je sjetna
Trava i list u kosi. Glas iz vrlo
Mračne jazavčeve jazbine.
Uh! Njemice u magičnom snu.
Max u hrvatskoj literaturi
Kako je hladno kraj hladnih ljudi!
Kosti im griju ljubavni uzdasi.
Kao Mandaljena pokorna
U napastovanju. Što vidi?
Osim ljetnih pejzaža i omiških
Razglednica, nešto malo sna.
Kako je hladno kraj hladnih ljudi!
Njima je sve ravno kao Nizozemska.
U kojoj Max Havelaar pušeći
Andski joint smijehom zavodi
Hrvatske ljepotice.
Kraj hladnih je ljudi hladno!
U spovijedanju nas mute
Prije no što izbičuju bijele ljubavi.
Ime mu je Multatuli, hladnom čovjeku.
343