Sanja Radulović
ČOVJEK BEZ MASTILJAVOG KONAKA
Raritetan kao objektivna kritika,
voljen kao svaka dragocjenost
izdaleka posmatrana,
čuvan kao tajna
koju uvijek sazna veći broj zidova
nego što šapat umije da isplanira,
usamljen i vjeran jedino sebi
kao svaki istinski poznavalac društva
poslije svih naučenih lekcija
pod naslovom sopstvenih grešaka
(na tuđim greškama, tuđi uče),
džep je namjerno otežao nožem,
kojim nije povrijedio čak ni konzervu,
čuvajući ga kao relikvije,
odbranivši Slobodu lično,
onomad kad mu u rodoslov upisaše pripadnost
državi sa dva imena i gradu sa tri rijeke
i nedostatkom sluha za mostove,
zarivši nož pravo u srce crno-bijele hartije.
Sačuvao ga je kao dokaz
za slučaj da ga uhapse za ubistvo predrasude.
Knjige kažu da čovjek njegovog imena
nikada nije postojao,
da mu se ne zna ni rod, niti porod,
da se neka greška sigurno izborila
za parking mjesto u svetim nebeskim spisima,
da uzalud tražim podatke o tome kad je otišao,
knjige znaju, on nikada nije ni dolazio.
„Lud pamti a pametan zapisuje“,
bijaše posljednje koplje kojim su gađali
moje sjećanje na čovjeka sa očima djeteta.
335