na meg rajan, na male rice. obrij mi glavu, zamolila sam žensku. da mogu splest pletenice i konjski rep. tri dana je mater plakala. šta će reć svit. sad mogu, i ja, i ja, i ja, i ja.
kvartet
društvo koje u kutu pije odgađa odlazak kući. u kući bi ih konjicom mogle napasti hrpe opranog rublja, likovi iz upaljenog televizora, planovi za sutra ili nešto treće. društvo koje u kutu pije, dva slučajna muškarca, dvije slučajne žene. njihov smijeh nadglasava kišu, njihove ruke izvode magične pokrete, blagosiljaju boce, njihovi prsti iz kese vade švercane cigarete. jednom se ipak mora otići, sresti ranu jesen na prozorima soba, sresti sebe. u društvu koje u kutu pije jedan muškarac noktom usitnjava travu, drugi priča kako je u ratu kraj Fojnice s ujakom pravio mine, a onda je dezertirao. život se ne daje bez veze. danas izučava Bibliju, po periferiji sreće zalutale žene raspitujući se jesu li u njima postavljene mine. u društvu koje u kutu pije dvije su žene, jedna ne može doći do riječi, druga je uspjela izgovoriti naglas bože, kako ću preživjeti i proživjeti ostatak života, potom je ustala od stola i krenula kući, sresti svoju sadašnjost, prošlost, pronaći neko divlje sidrište gdje će stvari biti manje strašne i jednako neizvjesne.
Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Objavila je zbirku poezije Plovna mjesta u izdanju zagrebačkog Centra za kreativno pisanje 2016. godine. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima i čitala na javnim nastupima. Pokrenula je projekt Odvalimo se poezijom s ciljem povećanjem vidljivosti poezije u javnom prostoru, te je u više navrata vodila pjesničke tribine, a u Bolu na Braču je početkom rujna 2017. godina organizirala pjesnički festival također po imenu Odvalimo se poezijom. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod neformalnim imenom G— rupa.
333