ni s onim iz biblije.
ali, ekonomska kriza koja je pogodila svijet, i traje već, otprilike,
desetak godina,
utjecala je i na našu zemlju, a samim time i na naš
kućni budžet.
stoga nam, od paklenog plana, ne preostaje ništa drugo, nego
mirno sjediti kod kuće
i vidjeti hoćemo li, mega-udarom, barem moći izbjeći registraciju auta
koja pada na isti dan kad i,
navodno,
asteroid-komet koji prijeti krajem svijeta
kakav poznajemo.
***
stari stoji nagužen nad wartburg mašinom i svako malo digne masnu ruku iz
koje viri masni okasti ključ. izgledalo bi kao da nekoga mlati, da mu lijeva
ruka nije podbočena o rub karoserije. ja sjedim u čika pavlovom princu i
dosađujem se. rano je zimsko jutro, pola devet, subota. kotlovnica
prekoputa baraka u kojima on i njegovi drugovi popravljaju sitne kvarove na
autima baca gustu, crnu čađ. kosa i kaputi nam smrde na smog. i snijeg je,
uz rubove ceste, crn i čađav, pa ga ne smijem lizati. stari me ponekad
pozove bliže da mi pokaže kako se čiste svjećice, jer mašina baca ulje i
wartburg neće da pali. čika pavle mu kaže da bi trebao provjeriti razvodnu
kutiju i kable, ali stari je tvrdoglav. iz džepa vadi šmirgl papir, savija ga, pa mi
objašnjava da se tako čisti zazor. za to vrijeme, stara kod kuće kuha
paštašutu. godina je '83., a moj stari ima 38. kao danas ja. oko podneva,
garažna ekipa odlazi kući, ženama na ručak. i mi odlazimo s njima. dok se
udaljavamo, mislim na djevojčicu duge kose koja živi u barakama. i na
rebrastu čokoladu u džepu koju mi je stari zabranio jesti da ne pokvarim
ručak.
***
stara je razvijala pitu, a stari je ležao na kauču kad su iz trgovine s
televizorima nazvali da je stigao novi telefunken. stari ga je naručio prije
desetak dana i otad nije prestao govoriti o njemu. dotad smo tv gledali na
malom crno-bijelom portablu oko kojeg se skupljala prašina jer je zauzimao
207