Kad se odustaje od svega što nije ovaj trenutak.
U avgustu su ti usne crvenije,
I moja krv je toplija,
Moja i tvoja krv kao protivteža
Strašnom siromaštvu mog sela.
Klanjamo se jedno drugom pored vatre kao jedinog bisera,
Na ražnju se vrte zvijezde kao hrana ptica,
Nečija bijela posteljina sa vjetrom se hvatalice igra,
Sve liči na svadbu,
Duga trpeza sa bijelim stolnjacima, ali prazna,
I neka žena, moja majka, koja kuva čokoladu
U tu ranu zoru
U kasnu noć,
I dodaje vodu,
Plačući,
U daljini se teli krava,
I dovde čujem kako kako se kost i koža šire
Dok klizavo tele izlazi,
To je scena kojoj pripadamo nedjeljivi –
Ja sam materica
Ti mladi udovi –
I samo takvi
Možemo da budemo uzrok i posljedica,
I da planine izdrže.
Niko nam neće dati blagoslov.
Ni ona žena, moja majka.
Samo će planine istrpjeti
Moje i tvoje rađanje.
Jovana Marojević rođena je 1985. godine u Nikšiću.
Kao dobitnica nagrade Mladi Dis za 2017. godinu, objavila je zbirku poezije
Uberi me.
Stalna saradnica Balkanskog književnog glasnika.
196