BEZ PATETIKE
Važno je ustati, udahnuti duboko i biti svestan
da se noć završila pre nego što je snom razdvojeno
tvoje hoću i neko biti.
Pre nego što si pustila svetlost da te uvede u takav kakav je,
Dan ispunjen svešću o daljini Drugog,
osim u pritajenim izvijanjima po krevetu dok ti
s druge strane slušalice izgovara sve one prave reči
Dok vam se dešavaju sve te prave reči.
Sve je u redu.
Važno je popiti kafu i napraviti doručak,
taj najbitniji obrok u toku dana kao da ne znaš
da je tvoj najbitniji obrok bio pre nekoliko sati u podeljenom snu,
u različita godišnja doba, i pada ti na pamet
Norveška šuma, iako se više ne sećaš ni radnje ni likova,
ali mogla bi svoju priču da započneš u dovoljno gustoj šumi,
među nerazmršenim čvorovima i sve jačim korenjem.
I sećaš se da je neko mrgodno rekao sinoć u prolazu:
Ma, sve će proći!
Ma, sve prolazi, naravno. -
I kupio još jedno pivo da bi skliznuo u noć.
Razgovor traje.
A ti prolaziš.
Važno je to reći konačno bez pretvaranja, igrate se stvarima
odveć ozbiljnim, ali dovoljnim da kažeš: videćemo se,
ili dobro sam. Lepo mi je.
Dok ustajete i dišete i dišete i dahćete,
a lica i poruke razlivaju se između danas i sutra -
danas bez izgleda da opstane do sutra.
Sutra, u previše imaginacije od koje će neki dodir
postati uskoro i stvaran.
I to je zajednički život.
Bez patetike.
182