Muzika gluva goni.
Mi ne znamo gospodara
kome se klanjamo,
ni dvorac
u kom se on rodi.
Ni dva deteta,
bela,
ni njihovo kuče,
belo,
u igri, na polju,
kraj nas.
Na livadi konja zelenog;
i ovce njegove,
bele,
i čiču sa štapom,
i psa.
I selo veliko,
živo,
sa zvonom
i šorom
i punim torom
i vašarom
pod belim šatorom
(gde se još druže s Bogom,
plaše mrakom,
i služe marcipanom)
promiče u čas,
U susret suncu,
na asfaltu vrelom;
mi mešanci:
senzacija.
Misao plovi horizontu,
u oku
još uvek sjajnom.
Oblaci lete
132