Ti bi ipak, svakako otišla,
ostavila brod na horizontu
da izgori i da potone.
I mene na njemu.
Jer ja bih bio mornar
(a mornari su prokleti);
Oni vole svoju zemlju
- i zastave: Sigurno bih stajao do kraja,
tamo, na krmi,
grleći daljine
- kao ti što grliš kamenje.
Da smo živeli u isto vreme mi bi se sigurno sreli.
I sigurno bismo bili kao brat i sestra.
I gotovo izvesno ljubavnici.
Ali ti bi, ipak, svakako otišla:
u budućnost, u komfor i kompromis
- iz kojih se nećeš vratiti.
Izabrala čudne i nemoguće ljubavi,
ostavila svoje ruke da čekaju u bronzi
- a srce u prahu, u tuđini.
Malo njih zna da si bila pesnik.
I skoro niko tu tvoju veštinu pevanja nad platnom.
Milena, pisala si divne pesme.
Plakala si na četiri jezika moleći za sreću,
- uglavnom pogrešnim ljudima.
Pesme koje nisu pročitali.
Svi oni su hteli samo slike.
Svi oni su hteli samo mladost.
Onaj deo magije života koji ne može da traje,
u svetu koji se raspada,
i koji to zna, i zato je uzima i uzima i uzima…
Luda, ambiciozna majka
127