Eduard Pranger
RECIKLAŽA
U „Mlinki“, birtiji u blizini Petrinjske, odnosno „Rupi“ kako smo je mi domaći
zvali, oduvijek se skupljao društveni talog. Nekada je taj talog značio baš
dno dna, mjesto probisvijeta i okupljalište šibicara, prostitutki blizu zlatnih
godina i njihovih zaštitnika, lopina i prevaranata vezanih uz zagrebački
Željeznički kolodvor, boema i alkosa u potrazi za jeftinom cugom i općenito,
svakovrsnog polusvijeta. Danas, Mlinka je promijenila radno ime od buffeta
u kafić, a umila je i obraz. Sitnih lopova i prevaranata skoro više da i nema, a
oni veći i snalažljiviji su preselili u političke stranke ili se bave istim
„biznisom“ kao i prije samo legalno, preko fiktivnih tvrtki. Nema više ni
ocvalih kurvi; zamijenile su ih skuplje, mlađe, obrazovanije i elegantnije, one
koje i studiraju i kojima na pamet ne bi palo ni ući u neku krčmu zaostalu još
od socijalizma, pa ni zbog pišanja. Ostali smo samo mi, stara kvartovska
ekipa povezana kao obitelj jeftinim gemištima, pivom, pelinkovcima i
vinjacima i, naravno, pokoji boem kojemu je birtija bila vlastiti zaštitni znak
boemštine. Dan za danom, sjedili smo u njoj svaki za svojim stolom,
redoslijedom kako bismo i dolazili.
Stari Miško je imao svoje mjesto uz ulazna vrata jer se otuda dobro vidio
šank. Uvijek neuredan i zapušten, nikada se nije bavio ničim i nitko od nas
nije znao je li završio neku školu ili zanat. Bio je dio kvarta oduvijek, barem
otkako ja znam za sebe, a spavao je u prostoriji podruma, bivšoj veš kuhinji,
u zgradi vis-à-vis. Nekada je tu imao stan na drugom katu iz kojega ga je
žena zbog cuge izbacila, a onda je umrla a da stan nije otkupila pa ga je
preuzeo grad. U mladosti je radio kao pomoćnik kvartovskog pilara, a kad je
ovaj umro, umro je i njegov stalni posao. Iza toga, bavio se Miško svime i
svačime, za sitnu lovu pomagao uokolo, čistio podrume i tavane, skupljao
stari papir i željezo, a kako je sada preživljavao bila je tajna. Marija, vlasnica
i ujedno konobarica, umorna vrijedna žena tanke kose uvijek vezane u rep,
siva lica s velikim podočnjacima i još većim venama na nogama, svako bi mu
jutro napravila čaj na račun kuće i to je bio njihov posebni obavezni ritual.
Svi smo znali da ga časti iz sažaljenja, a ona je govorila da je Miško njena
najstarija mušterija i da ga ne bi častila da nije uvijek njen prvojutarnji gost.
On je prihvaćao tu igru jer i nije imao previše izbora i nikada se nije dogodilo
da ne bi sjeo za stol odmah po otvorenju, u osam.
43