4.
Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa,
kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je
nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.
Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej,
iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu,
pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom
tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu
lokalnog muzeja.
Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još
čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do
druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem,
talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih),
poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u
obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja,
stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa
poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste
danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom
kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika
autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni
pub ne dolazim više često, ali kada dođem, sjedim li sjedim, pijem li pijem,
nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, uvijek mi nađu dobar
sto.
Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala
kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk
crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog,
znake života koji smo sami bili. Sada živim između odlične, velike bolnice,
one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kome je puteljak
koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla
reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se ljubazno pozdravim.
Znam imena njihovih pasa, ne znam njihova, ali se ljubazno smješkamo,
upitam kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog“. S prozora vidim
susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali,
samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.
155