Međutim, pri današnjem poznavanju dindarske onomastike, pitanje keltskog
adstrata i njegova imenskog područja na srednjoj Drini još mora ostati otvorenim36,
a posebno i zato što je prisustvo keltskog elementa u zapadnoj Srbiji (Podrinje)
potvrđeno i metodologijom prethistorijske arheologije (iskopavanje tumula u
Krajčinovićima kod Priboja), čime je dovedena u pitanje etnokulturna homogenost
područja još od predrimskog doba, M. Zotović, Problem mlađeg gvozdenog doba
u zapadnoj Srbiji u svetlu otkrića u Krajčinovićima kod Priboja, Godišnjak CBI,
XXV/23, 1987, 51—62, T. I i II. Pri tome ipak valjaistaći da je ova pojava simptomatična, posebno iz razloga što se radi pretežno ο ženskim imenima, to jest ο imenskom m'aterijalu koji je konzervativniji od muškog.
Na presumptivnom, naprijed opisanom, teritoriju mun. Malvesiatium Skelani
zauzimaju centralni položaj, u dnu velike okuke koju tu čini Drina, tako da se
naselje uvuklo duboko u teritorij zapadne Srbije. Očito su Skelani za čitavu oblast
značili ono što danas znači Bajina Bašta, koja je smještena naprama Skelanima,
na desnoj obali rijeke, gdje je također moglo biti neko manje naselje vezano za antički
grad u Skelanima. Vjerojatno je tu od starine bio i prijelaz preko Drine, za što bi
govorilo i tursko ime Skelani (skela tur., pristanište, luka; prijevoz).
Ostaci rimskog naselja u Skelanima pružaju utisak pravilne urbane aglomeracije
usputnog tipa37, razvijenije od ostataka rimskog naselja u Visibabi kod Požege3s. U
Skelanima su otkopani brojni votivni i sepulkralni spomenici, te počasne baze
carevima (Antonin Pije, Septimije Sever i Karakala). Od građevina javnog karaktera se spominju: bazilika (gradska vijećnica), ukrašena bazama i statuama, i hramovi (hram kapitolijske trijade, vjerojatno Silvana i Libéra, i mitrej)39. U gradu
se nalazila i stanica konzularnih beneficijara, koji su se brinuli za javni mir i red.
Rimski grad u Skelanima bio je sagrađen na gornjoj (diluvijalnoj) terasi Drine,
na ravnom terenu, pa po svom položaju podsjeća na antički grad u Rogatici uz
obalu Rakitnice. Grad je, kao i Domavija, vjerojatno imao i svoje terme i ostale
objekte; njihov nam položaj nije poznat, ali ih treba tražiti oko gradske dominante,
to jest na gradskom forumu. Na predrimske autohtone tradicije ukazivala bi Gradina,
utvrđenje kastelijerskog tipa koje se nalazi na brdu odmah iznad Skelana40.
Procès i tempo romanizacije dindarske civitas može se dobro pratiti po brojnim
natpisima (sepulkralnim i votivnim) s područja gotovo cijelog municipija. Za carski
38
R. Katičić, η. dj., 67. to ovako formulira: „Man weiss nicht ob in dieser Gegend ein Unteryp der mitteldalmatischen Namengebung mit bedeutendem keltischen Einfluss anzusetzen ist,
oder aber ein eigenes keltisches Namengebiet, dessen Namengebung mitteldalmatische Namenelemente übernommen hat".
37
Po J. Wilkes-u Dalmatia, 283, rimski grad se nazivao Maluesa; po F. Papazoglu, ŽA
VI/1, 1957 = ŽA VII, 122, jednostavno Malua, kao i glavno mjesto provincije Dada Maluensis
(pri tome kaže, moguć je direktan odnos između te provincije i našeg municipija posredstvom naših
kolonista-rudara u Daciji), dok I. Bojanovski, ARR VI, 1968, 253. i bilj. 36, ime izvodi iz
keltskog Malva (iz +Mal-ava, A. Holder, Altcelt. Sprachschanz, s. v. Malva, Mahanus) i ima hidronimsko značenje. P. Skok, Etim. rj. II, JAZU, 1972, 668, naš hidronim Mlava izvodi iz Malva,
za koji kaže da je predslavensko ime, cf. D. Vujičić, Hidronimi, (imsna voda) u iijevom slivu
Drine, ANU BiH, Djela knj. 58, Odjelj. društv. nauka, knj. 33, Sarajevo 1982, 37, s. v. Pïva.
S8
Usp. M. Zotović, Jugozapadna Srbija u doba Rimljana, Užički zbornik 2, 1973, 5—40:
rimsko naselje je zauzimalo veći dio današnjeg sela Visibaba, s desne strane puta Požega — Titovo
Užice, na prostoru dugom vise od jednog kilométra. Grad je, navodno, štitio i zemljani bedem.
Na torn je arealu utvrđeno deset užih urbanih cjelina, a na Varošištu, izvan zidina, obilje rimskog
građevinskog materijala. Gradska se nekropola, po Zotoviću, nalazila na lok. Blaškovina.
39
Ostaci mozaika su nađeni na nekoliko mjesta, usp. Ć. Truhelka, GZM III 1891, 244.
F. Kanitz, Römische Studien in Serbien, Wien 1893, 136. Usp. i Vesnik muz. i konz. NR Srbije,
VI, 2, Beograd 1957, 3, sl. 1 — mozaik s motivom pel'ta lunata.
40
Uz put prema Modrom Jadru i Srebrenici iznad Skelana.
182
gentilicij Iulii iz Titova Užica očito je da se radi ο strancima, i to vojnicima,
dok G. Alföldy za gentile Claudius smatra da pripada domorocima koji su ga dobili
od Klaudija ili Nerona, vjerojatnije posljednjeg, zato što je, navodno, u njegovo
doba „ovdje otkriveno značajno nalazište zlata"41. S obzirom da su Claudii iz
Skelana bili eq{uites ) R(omani), dakle da su pripadali senatorskom (viteškom)
staležu, možda je bliže istini da su potomci neke bogate posjedničke obitelji iz
Rima, kakvi su, na primjer, bili i Catii na Ilidži kod Sarajeva42 i u koloniji Scupi
CIL III 14548, Sporn. 71, 565). Svi Claudii na natpisima potječu iz vremena, kada
je u Skelanima već postojao municipij: 43
Skelani:
Poznanovići:
[___ ]avius eq. R . c . v -----matris cf. Cl. Ca[ ___ ], WM XI, 152 d
Cl(audiae) Cattae Cl(audia) Annia, ibidem, 158.
Cl(audius) Maximus (podiže aru Silvanu), ib. 148.
Claudi(a)e Hilar(a)e, CIL 3, 12743 = AEM XVI, 13844.
Najstariji sloj domorodaca (peregrina) s rimskim civitetom su Flavii. Građansko pravo im je (najvjerojatnije) podijelio Vespazijan sedamdesetih godina
1. st., otprilike u isto vrijeme kada su bile osnovane i kolonije u Sisciji i Sirmiju,
no, ne treba isključiti ni Domicijana, koji je u rang kolonije podigao Scupi (colonia
Flavia felix Domitiand) kod Skoplja45, što je, u uvjetima spontane romanizacije,
dosta rano. Flavii se nalaze u Skelanima i u okolici, te na jugu municipija. Iz Skelana su: T. Fl(avius) Similis i njegov sin T. FI. Rufinus iz 169. g. Istoj porodici imućnih
domorodaca (zemljoposjednika) pripada FI. Silvanus koji je, po svoj prilici, identičan sa svojim imenjakom Flavii Silvanus et Severus, iz nešto kasnijeg doba. Nadgrobni spomenik Seiae Fl(avii) Silvani servae podigao je njen suprug Scorpus, takoder servus. Sejin nakit, a i sam spomenik svojim bogatstvom pokazuje da njihov
robovski peculium nije bio skroman.
Najstariji gentile Flavius, Jos iz ranijeg principata (Alföldy, Personennamen,
41), nosi i T. F(lavius) Silvanus, dekurion i duovir iz Rudog na Limu, ο kojem je
bilo govora naprijed. Vjerojatno se i u ovom slučaju radi ο zemljoposjedniku.
4
1
G. Alföldy, Dalmatien, 154. Plin. XXXIII, 21: invenitur aliquando (sc. aurum) in summa
tellure protinus, itd. ne daje oslonca za takav zaključak, usp. I. Bojanovski, Antičko rudarstvo,
ARR 8—9, 1982, 91. — Mir. CIL III 6321=8336, Čačak: L. Iul(ius) Maternus, centurio coh. VIII
vol. (iz 197. g.) i 8353, Užice: C. Iulius Rufus, trib. coh. I mil. Delm. (2. st.), prvi je postavio oltar
/. O. M. et Genio loci, a drugi /. O. M. Parthi no.
42
D. Sergejevski, Rimski natpisi novi i revidirani, GZM L1I, 1, 1940, 17—18 = A. i J .
Sašel, ILJ ug. I, 90.
43
Ο senatorima ingenuima usp. G. Alföldy, Senatoren in der römischen Provinz Dalmatien,
Epigr. Studien, V, 1968, 99. i dalje, i Dalmatien, 75 d, 83, 85, 110, 120. i 142, napose 154 (neke su
domaće familije u 3. st. postigle i senators ki rang, npr. CIL III 8350, Karan), 156, 202. i 208. Cf.
J. J. Wilkes, Dalmatia, 276 (Catii, Claudii, Flavii, s ve obitelji iz istočne Dalmacije), 281 i 284.
Isti, Equestrian Rank in Dalmatia under the principate, Adriatica 1970, 529 — 551.
Najnormalniji put do viteškog i senatorskog statusa bila je služba u vojsci, kao primjer usp. D.
Pinterović, Mursijac na britanskom Limesu, OZ XIII, 1971, 127—128: praefectus alae Augiustae)
P. Aelius Magnus, domo Mursa ex Pannonia Inferiore (CIL VII 314). Vidi i bilj. 46 i 47. Cfr. i J
Sašel, Senatori ed appartenenti alPordine senatorio provenienti dalle province romane di Dacia,
Tracia, Mesia, Dalmazia e Panonia, u: Epigrafia e ordine senatorio II, Tituli 5, Roma 1982, 553 ss.
44
G. Alföldy, Dalmatien, 154.i bilj. 28. J. Wilkes, Dalmatia. 281. Cf. C. Patsch, -WM BH
XI, 1909, 152—4, br. 19, sl. 59 i 60 = GZM XIX 1907, 441—443, br. 19, sl. 22—23. Tu Patsch
ukazuje i na analogiju (C. Ill 8350, Karan), pa zaključuje da su Claudius Maximus i Claudia Catta i
Annia (Skelani) te Claudia Hilara (CIL III 12743, Poznanović) jamačno potomci oslobođenika i
ostale čeljadi Klaudijevaca. Usp. i A. Premerstein, Domus Furiana, JÖAI, 1903, Beibl. Sp. 26 i d.
183