BiH u antičko doba, Ivo Bojanovski | Page 90

uopće ne dolazi do izražaja domaća, ilirska tradicija, kakvu još polovicom 2. st. nalazimo na epitafu Ulpije Prokule iz nedaleke Breze. Imena su čisto rimska, jednako na spomenicima službenog kulta (votivnim), kao i na nadgrobnim. Sve su imenske formule po sistemu tria nomina (praenomen, nomen i cognomen), dakle po rimskoj onomastičkoj formuli kakva se razvila u doba ranijeg Carstva. Jedino po gentilnim imenima — Claudii, Ulpii i Aelii u njima prepoznajemo domaće ljude, nekadašnje peregrine {Aelii) ah ι strance, tako nazvane po carevima od kojih su njihovi očevi, djedovi ili oni sami dobili rimsko građansko pravo. Procès romanizacije, koji je na ovim širinama bio dugo usporen, došao je do punog izražaja u drugoj polovici 2. st., samo je šteta što nije potvrđen bogatijom dokumentacijom iz antičke baštine u Rogatici, koja je do nas doprla jako reducirana. Izvangradsko ruralno područje gotovo da i nije zastupljeno u toj baštini. Ono je očito još uvijek živjelo u starim epihorskim tradicijama, poštivalo Silvana i Dijanu, svoje iskonske bogove, i nosilo domaća imena, ali se ο tome u urbanoj sredini antičke Rogatice nije sačuvalo ništa. Po onome što nam se sačuvalo, i ο političko-upravnom sistemu znamo samo najosnovnije, toliko da je grad imao autonomnu upravu na čelu s duumvirima, gradskim predsjednicima. Gradsko vijeće (ordo) sačinjavali su dekurioni, birani među zemljoposjednicima iz cijelog agera. Iz njihovih redova potječu i duumviri. Iz sačuvanog epigrafskog materijala se ne može provjeriti ni autentičnost jedinog svjedočanstva ο kolonijskom rangu i statusu antičke Rogatice c{olonia) Ris(. . .), iako je to bilo moguće. Jer ako je Domavija, u njenom susjedstvu, prošla razvitak od vikusa i municipija da bi oko tridesetih godina 3. st. postala kolonija, sličan je razvoj mogao imati i gradić u Rogatici. Moglo se raditi i ο nekom carevom interventu s određenim političkim ciljevima, u ovom slučaju da pojača jezgro rimskih građana, a time ubrza i procès romanizacije u dubokoj unutrašnjosti provincije. To je moglo potaknuti Hadrijana da ovamo dovede izvjestan broj veterana, koji se i inače spominju u Rogatici. Kada se konkretno radi ο Rogatici, takav Hadrijanov intervent nije nam poznat,28 ali je sudeći po natpisima, moguća dedukcija veterana, domaćih ljudi. Time bi se na zadovoljavajući način objasnio i rang kolonije antičke Rogatice. Mnogo toga, ipak, ostaje sakriveno u tami historije. Naime, velik dio planinske unutrašnjosti provincije — kako smo to već naglasili — dugo je ostao bez autonomnih gradova. Vlasti su se dugo zadovoljavale „spontanom romanizacijom i progresivnom urbanizacijom", ali se taj procès razvijao sporo. Sistematizaciji uprave u unutrašnjosti energičnije su pristupili tek Hadrijan i njegovi nasljednici dijeljenjem civiteta (Aelii, Aurelii), ali i eventualnim naseljavanjem kolona tamo gdje još uvijek nije bilo uvjeta za formiranje autonomnih gradova od domaćeg stanovništva. Takve dedukcije, koje su i inače bile sredstvo Hadrijanove politike, nisu su se odvijale po (nekom) jedinstvenom modelu ili svrsi, nego prema konkretnim prilikama i potrebama, a najčešće tamo gdje su tribalne forme još uvijek bile vrlo konzervativne.29 U prilog kolonijskog ranga antičke Rogatice govorila bi i pravilnost urbanog rastera, koja se još i danas nazire u rasporedu stambenih četvrti turske Rogatice 28 K. Patsch, GZM VII, 1895, 145, pomišlja na ustanak pod carem Antoninom Pijem, Markovim prethodnikom, upravo u sjeveroistočnim krajevima Dalmacije. Vidi i VII pogl. (Ilidža kod Sarajeva). 29 F(rancesco) Grelle, L'autonomia cittadina fra Traiano e Adriano — Teoria e prassi dell'organizzazione municipale, Napoli 1972, 205—210. Ο Hadrijanovoj politici posebno vidjeti poglavlje „II programma di Adriaao", 65—84. 174 (Čelebi Pazar), kako sam je prikazao u mome radu ο antičkoj Rogatici30. Za to bi govorili i ostaci eventualne centurijacije i limitacijske tehnike ako sam ih pravilno uočio u urbanom rasteru današnje Rogatice i njene neposredne okolice, a limitaciju, zna se, imaju samo kolonije. Naseobinski elementi, koji vjerojatno potječu od vila na većim posjedima (villae rusticae), a koji su zabilježeni u selima Plješevica31, Potpeć i Drijenke32, i neki drugi33, mogu se takoder objašnjavati eventualnim naseljavanjem veterana i drugih kolonista sa strane34. Ο razvitku Rogatice u kasnom principatu i u vrijeme kasne antike nema u vrelima nikakvih podataka. Međutim, ovdje nije ni bilo intenzivnijih istraživanja, naročito na području municipa lnog teritorija. Što se pak tiče religijskih predodžaba, iz kasnijeg vremena (2/3. st.) potječe ara Invicto Mit(h)r(ae), iz kruga orijentalnih religija. No, kada uzmemo u obzir da je njezin dedikant P. Ael(ius) Clemens iunior veteran, koji je, inače, bio duumvir i quinquennalis antičke Rogatice, postaje nam jasno da je taj strani kult i ovamo donijela vojska. To ujedno indicira da su se i ovdje pod Romanijom ukrštavale i miješale one iste ideje koje je romanizacija donijela u druge krajeve Bosne i Hercegovine. 30 I. Bojanovski, Naše starine, XI (1967), 159—162, si. 24. Taj pravilni koordinatni raspored dolazi do izražaja i na si. 24 — Panorama Rogatice. — Ni na prostoru porušene Salone kroz 1350 godina nije bila sagrađena ni jedna kuća, L. Katić, Rad 306, 187. Ni ruševine Murse nisu bile iskorištavane za gradilišta sve do 18. st., D. Pinterović, OZ V, 1956, 55—72. K. Firinger, OZ, 1954, 41—50. 3 1 Plješevica: D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, 13. I. Bojanovski 1967, 157—158, br. 12 i 13. 32 Potpeé i Drijenke: C. Patsch, WM BH XII, 1912, 161, ali po Patschevu mišljenju nije sigurno da se radi ο rimskim objektima. 33 Iz Živaljevića na Drini jeïrtveniklunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us), F. Fi al a, WM BH VI, 1899, 44 = C. Patsch, WM BH VIII, 1901, 113. Iz Glavica su dva ulomka nadgrobnih spomenika s poprsjem pokojnika, C. Patsch, WM BH VIII, 1902, 114—115, si. 51 i 52. Iz Vragolova je jedan cipus s likom tužnog Atisa (Attis), S. Bešlagić, Stećci (1971), 252, br. 61. Iz Zakoma je, osam kilometara sjeverozapadno od Rogatice, nadgrobni spomenik sa tri poluflgure (Š. Bešlagić, η. mj, br. 28), a iz Plješevice nekoliko rimskih spolija na srednjovjekovnom groblju, među njima i stela sa četiri polufigure (I. Bojanovski, nav. dj, br. 12) i cipus s likom stojećeg muškarca (D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, br. 14 = I. Bojanovski, nav. mj, br. 13). 34 V. moj rad u bilj. 30, str. 162. — Nalaz iz Podcrkvine, u podrucju Cikota, kod Vlasenice, K. Patsch, GZM XIV, 1902, 5—6, si. 5 = WM BH IX, 1904, 293—294, Fig. 181 (stela, naseo binski elementi), ukazuje na neku rimsku naseobinu u ovome području koja je gravitirala prema rimskoj cesti što je iz Sarajevskog polja preko Romanije vodila u Argentariju (Ph. Β a 11 if, Strassen, I, 88. i d.). Nema elemenata za njeno atribuiranje bilo teritoriju Domavije ili Rogatice, ili možda nekoj civitas u dolinama Drinjače i Spreče (?). U tom šumskom području su nađeni slabi tragovi još nekoliko rimskodobnih naseobina (I. Bojanovski, Godišnjak CBI XIX/17, 1981, 145—146, br. 25—32). Tome valja dodati da je kod Vlasenice pronađen depo republikanskih dinara (oko 1933. g.), D. Sergejevski, Archäologische Forschungen in Bosnien in der Jahren 1920—1940, Wien 1943, 176. Izmedu Cikota i Šekovića sačuvao se i toponim (naziv zaseoka) „Kastei", koji bi mogao biti „uspomena" na neki rimski castellum, D. Vujičić, Radovi ANU BiH, knj. LXX (1981), 197. 175