uopće ne dolazi do izražaja domaća, ilirska tradicija, kakvu još polovicom 2. st.
nalazimo na epitafu Ulpije Prokule iz nedaleke Breze. Imena su čisto rimska, jednako na spomenicima službenog kulta (votivnim), kao i na nadgrobnim. Sve su
imenske formule po sistemu tria nomina (praenomen, nomen i cognomen), dakle
po rimskoj onomastičkoj formuli kakva se razvila u doba ranijeg Carstva. Jedino
po gentilnim imenima — Claudii, Ulpii i Aelii u njima prepoznajemo domaće ljude,
nekadašnje peregrine {Aelii) ah ι strance, tako nazvane po carevima od kojih su
njihovi očevi, djedovi ili oni sami dobili rimsko građansko pravo.
Procès romanizacije, koji je na ovim širinama bio dugo usporen, došao je do
punog izražaja u drugoj polovici 2. st., samo je šteta što nije potvrđen bogatijom
dokumentacijom iz antičke baštine u Rogatici, koja je do nas doprla jako reducirana. Izvangradsko ruralno područje gotovo da i nije zastupljeno u toj baštini.
Ono je očito još uvijek živjelo u starim epihorskim tradicijama, poštivalo Silvana
i Dijanu, svoje iskonske bogove, i nosilo domaća imena, ali se ο tome u urbanoj
sredini antičke Rogatice nije sačuvalo ništa.
Po onome što nam se sačuvalo, i ο političko-upravnom sistemu znamo samo
najosnovnije, toliko da je grad imao autonomnu upravu na čelu s duumvirima,
gradskim predsjednicima. Gradsko vijeće (ordo) sačinjavali su dekurioni, birani
među zemljoposjednicima iz cijelog agera. Iz njihovih redova potječu i duumviri.
Iz sačuvanog epigrafskog materijala se ne može provjeriti ni autentičnost jedinog
svjedočanstva ο kolonijskom rangu i statusu antičke Rogatice c{olonia) Ris(. . .),
iako je to bilo moguće. Jer ako je Domavija, u njenom susjedstvu, prošla razvitak od
vikusa i municipija da bi oko tridesetih godina 3. st. postala kolonija, sličan je razvoj mogao imati i gradić u Rogatici. Moglo se raditi i ο nekom carevom interventu s
određenim političkim ciljevima, u ovom slučaju da pojača jezgro rimskih građana,
a time ubrza i procès romanizacije u dubokoj unutrašnjosti provincije. To je moglo
potaknuti Hadrijana da ovamo dovede izvjestan broj veterana, koji se i inače spominju u Rogatici. Kada se konkretno radi ο Rogatici, takav Hadrijanov intervent
nije nam poznat,28 ali je sudeći po natpisima, moguća dedukcija veterana, domaćih
ljudi. Time bi se na zadovoljavajući način objasnio i rang kolonije antičke Rogatice.
Mnogo toga, ipak, ostaje sakriveno u tami historije. Naime, velik dio planinske
unutrašnjosti provincije — kako smo to već naglasili — dugo je ostao bez autonomnih gradova. Vlasti su se dugo zadovoljavale „spontanom romanizacijom i
progresivnom urbanizacijom", ali se taj procès razvijao sporo. Sistematizaciji uprave
u unutrašnjosti energičnije su pristupili tek Hadrijan i njegovi nasljednici dijeljenjem
civiteta (Aelii, Aurelii), ali i eventualnim naseljavanjem kolona tamo gdje još uvijek
nije bilo uvjeta za formiranje autonomnih gradova od domaćeg stanovništva. Takve
dedukcije, koje su i inače bile sredstvo Hadrijanove politike, nisu su se odvijale po
(nekom) jedinstvenom modelu ili svrsi, nego prema konkretnim prilikama i potrebama, a najčešće tamo gdje su tribalne forme još uvijek bile vrlo konzervativne.29
U prilog kolonijskog ranga antičke Rogatice govorila bi i pravilnost urbanog
rastera, koja se još i danas nazire u rasporedu stambenih četvrti turske Rogatice
28
K. Patsch, GZM VII, 1895, 145, pomišlja na ustanak pod carem Antoninom Pijem,
Markovim prethodnikom, upravo u sjeveroistočnim krajevima Dalmacije. Vidi i VII pogl. (Ilidža
kod Sarajeva).
29
F(rancesco) Grelle, L'autonomia cittadina fra Traiano e Adriano — Teoria e prassi
dell'organizzazione municipale, Napoli 1972, 205—210. Ο Hadrijanovoj politici posebno vidjeti
poglavlje „II programma di Adriaao", 65—84.
174
(Čelebi Pazar), kako sam je prikazao u mome radu ο antičkoj Rogatici30. Za to bi
govorili i ostaci eventualne centurijacije i limitacijske tehnike ako sam ih pravilno
uočio u urbanom rasteru današnje Rogatice i njene neposredne okolice, a limitaciju, zna se, imaju samo kolonije.
Naseobinski elementi, koji vjerojatno potječu od vila na većim posjedima
(villae rusticae), a koji su zabilježeni u selima Plješevica31, Potpeć i Drijenke32, i
neki drugi33, mogu se takoder objašnjavati eventualnim naseljavanjem veterana i
drugih kolonista sa strane34.
Ο razvitku Rogatice u kasnom principatu i u vrijeme kasne antike nema u
vrelima nikakvih podataka. Međutim, ovdje nije ni bilo intenzivnijih istraživanja,
naročito na području municipa lnog teritorija. Što se pak tiče religijskih predodžaba, iz kasnijeg vremena (2/3. st.) potječe ara Invicto Mit(h)r(ae), iz kruga orijentalnih religija. No, kada uzmemo u obzir da je njezin dedikant P. Ael(ius) Clemens
iunior veteran, koji je, inače, bio duumvir i quinquennalis antičke Rogatice, postaje
nam jasno da je taj strani kult i ovamo donijela vojska. To ujedno indicira da su
se i ovdje pod Romanijom ukrštavale i miješale one iste ideje koje je romanizacija
donijela u druge krajeve Bosne i Hercegovine.
30
I. Bojanovski, Naše starine, XI (1967), 159—162, si. 24. Taj pravilni koordinatni raspored dolazi do izražaja i na si. 24 — Panorama Rogatice. — Ni na prostoru porušene Salone kroz
1350 godina nije bila sagrađena ni jedna kuća, L. Katić, Rad 306, 187. Ni ruševine Murse nisu
bile iskorištavane za gradilišta sve do 18. st., D. Pinterović, OZ V, 1956, 55—72. K. Firinger,
OZ, 1954, 41—50.
3
1
Plješevica: D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, 13. I. Bojanovski 1967, 157—158,
br. 12 i 13.
32
Potpeé i Drijenke: C. Patsch, WM BH XII, 1912, 161, ali po Patschevu mišljenju nije
sigurno da se radi ο rimskim objektima.
33
Iz Živaljevića na Drini jeïrtveniklunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us), F. Fi al a,
WM BH VI, 1899, 44 = C. Patsch, WM BH VIII, 1901, 113. Iz Glavica su dva ulomka nadgrobnih
spomenika s poprsjem pokojnika, C. Patsch, WM BH VIII, 1902, 114—115, si. 51 i 52. Iz Vragolova je jedan cipus s likom tužnog Atisa (Attis), S. Bešlagić, Stećci (1971), 252, br. 61. Iz Zakoma je, osam kilometara sjeverozapadno od Rogatice, nadgrobni spomenik sa tri poluflgure
(Š. Bešlagić, η. mj, br. 28), a iz Plješevice nekoliko rimskih spolija na srednjovjekovnom groblju,
među njima i stela sa četiri polufigure (I. Bojanovski, nav. dj, br. 12) i cipus s likom stojećeg
muškarca (D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, br. 14 = I. Bojanovski, nav. mj, br. 13).
34
V. moj rad u bilj. 30, str. 162. — Nalaz iz Podcrkvine, u podrucju Cikota, kod Vlasenice,
K. Patsch, GZM XIV, 1902, 5—6, si. 5 = WM BH IX, 1904, 293—294, Fig. 181 (stela, naseo
binski elementi), ukazuje na neku rimsku naseobinu u ovome području koja je gravitirala prema
rimskoj cesti što je iz Sarajevskog polja preko Romanije vodila u Argentariju (Ph. Β a 11 if, Strassen, I, 88. i d.). Nema elemenata za njeno atribuiranje bilo teritoriju Domavije ili Rogatice, ili možda
nekoj civitas u dolinama Drinjače i Spreče (?). U tom šumskom području su nađeni slabi tragovi
još nekoliko rimskodobnih naseobina (I. Bojanovski, Godišnjak CBI XIX/17, 1981, 145—146,
br. 25—32). Tome valja dodati da je kod Vlasenice pronađen depo republikanskih dinara (oko
1933. g.), D. Sergejevski, Archäologische Forschungen in Bosnien in der Jahren 1920—1940,
Wien 1943, 176. Izmedu Cikota i Šekovića sačuvao se i toponim (naziv zaseoka) „Kastei", koji
bi mogao biti „uspomena" na neki rimski castellum, D. Vujičić, Radovi ANU BiH, knj. LXX
(1981), 197.
175