Pojava stranaca, robova i libertina u Lepenici nije vezana samo za rudarstvo i
metalurgiju64 nego i za druge privredne grane, jer su na vise mjesta evidentirane
ruševine rustikalnih vila65.
Za poznavanje duhovne kulture grada i njegova područja nemamo jačeg oslona
u (rijetkim) sačuvanim spomenicima. No, dedikacije IOM tonitratoru, pa Apolonu
(posebno Apolonu s nadimkom Tadenus) i Dijani iz Blažuja (A. Evans, ARI III 16)
pružaju uobičajenu vjersku sliku rimskog grada s miješanim stanovništvom (ne samo
u etničkom nego i u socijalnom smislu) ranog i kasnijeg Carstva nastalu mješavinom
rimskih i grčko-orijentalnih kultova. Pojava jednog flamena grčkog porijekla, vjerojatno libertina, ukazivala bi na njegovanje carskog kulta, obično vezanog za kult
deae Romae. Iz same Ilidže nema potvrda domaćeg kulta Silvana i Dijane, ali njihovi spomenici iz Blažuja, Homolja u Lepenici (V. Skarić, GZM 1932, 1. dd.) i
Lisova, na granici Radovlja i Brestovskog (I. Bojanovski, Visoko, 1984, 73),
potvrđuju popularnost ovih božanstava kod domaćeg svijeta. Jedinu potvrdu kršćanstva pruža novootkopana bazilika u refugiju Gradac na Ilinjači u Kotorcu (v.
Oslobodenje, 1. XII 86, p. 7) dok seu ageru bazilike nalaze još i u Dabravinama,
te na Gradcu u Homolju (Lepenica); u Brezi, Doboju kcd Kaknja i u Gornjoj
Višnjici.66
VIII DOLINA GORNJEG
VRBASA
(Municipium Bistuensium)
Srednjobosanski municipij koji se na kamenim spomenicima javlja pod skraćenim imenom mim. Bist. . . ležao je, sudeći po podacima Tabule Peutingerijane
i drugih izvora, nešto zapadnije od teritorija municipalnog grada r(es) piublicaé)
Aqiarum) S. . . (Ilidža kod Sarajeva), a po epigrafskim potvrdama, pokrivao je
široko područje između planina Vranice i Bitovnje na istoku, Ljubuše i Raduše na
jugozapadu i Vlašića na sjeveru. Čini se da je na jugu teritorij ovog municipija
dopirao sve do Vrana koji ga je razdvajao od Duvanjskog polja, na kojem se nalazio
municipium Delminensium. Istočna granica prema dolini Neretve (Konjic) nije jasna.
Zauzimao bi, dakle, cijelu gornjovrbasku dolinu, od izvorišta Vrbasa do Donjeg
Vakufa, sa cijelim Bugojanskim poljem. Njemu su pripadale i doline kratkih desnih
i lijevih pritoka Vrbasa (Bistrica, Poričnica, Lašva i druge), zajedno s Travničkim
poljem, kao i jednim dijelom doline Bosne, otprilike od ušća Lašve do Vranduka.
To je područje bilo vrlo značajno ne samo zbog svojih prirodnih resursa (zlato,
bakar, željezo itd.) nego ι zbog svoga prometnog značaja. Preko Travničkog i Bugojanskog polja su od starina vodile glavne komunikacije prema jugozapadnoj i sjeverozapadnoj Bosni, i dalje sve do mora i panonskih ravnica. Preko njih je vodila,
i velika kolska cesta od Salone na gornju Bosnu (Hedum castellum Daesitiatium)
što su je Rimljani izgradili još 20. g. n. e1.
Veliko prostranstvo municipija2 potvrđeno je ne samo na epigrafskim spomenicima (Zenica, Fazlići kod Travnika i Varvara u Gornjoj Rami) nego i u pisanim
izvorima iz kasne antike: na crkvenom saboru u Saloni tražio je Andrija, biskup
bestoanske biskupije (ecclesia Bestoensis), da mu se smanji područje biskupije
kako bi se u tadašnjim pogoršanim prilikama (neimaština !) lakše upravljalo biskupijom3, pa je koncilu predložio da se od njegove biskupske vlasti odvoji dio: . . . a
1
64
P. Anđelić, Lepenica, 166—167. I. Bojanovski 1974, 181.
65
P. Anđelić, Lepenica, 160—164 (Višnjica, Podastinje, Kiseljak, Duhri, Han Ploča, Azapovići, Kuliješ, Homolj, Zabrđe). 1. Bojanovski 1981, 141—142. Usp. i bilj. 60.
66
D. Sergejevski, Dabravina, Sarajevo 1956, 1—49, T.I XXII. V. Skarić, Alter
tümer von Gradac in der Lepenica (Bosnien), GZM 44, 1932, 2, 1—21. I. Bojanovski - Dž.
Celić, Kasnoantička bazilika u Brezi, Ν. st., XII, 1969, 7—25. I. Bojanovski, Visoko i
okolina kroz historiju, I, Visoko 1984, 97 d. P. Andelić, Lepenica, Naučno društvo BiH,
1963, 170. — Još se naslućuju i u Podastinju, Sarajevu i na Ilidži.
154
I. Bojanovski 1974, 182. dalje.
K. Patsch, Bistue Vêtus, GZM XVIII, 1906, 156. Isti rad je na njemačkom objavljen u
WM BH XI, 1909, 105—117, ali dopunjen, izmijenjen i proširen, ν. bilj. 48.
3
Tekst Andrijina interventa donosi: D. Farlati, 111. sacr. II, 162—164; F. Šišić, Priručnik
izvora hrvatske historije 1/1, Zagreb 1914, 157—164; F. Bulić-J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Bogoslovska smotra, Zagreb 1912, 51—53. Usp. i Povijest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine, I, izd. HKD Napredak, Sarajevo 1942 (dalje Napretkova Povijest), 140—142, napose
bilj. ]2, u kojoj se citira Andrijin intervent iz god. 533, tekst u recenziji F. Račkog, Hist. Salon.,
Zagreb 1894, 13—18, s ispravkama Batthyany-a, Leges ecclesiasticae regni Hungariae, I, 1875.
2
155