lija38, dok je T{itus) Aurelius Maximus iz Švrakina Sela bio otpušten iz vojske kao
veteran dvojice careva suvladara (veteranus Augustorum duorum)39, što također
upućuje na vladavinu Marka Aurelija (161—180. g.) i njegova suvladara Lucija
Vera. Veteran je bio i Aurelius Super spomenut na nadgrobnom spomeniku iz Gradca
kod Hadžića (veteranus ex leg. VIII Aug.), dakle već treći Aurelijevac10. Supruga
Aurelija Supera, veterana LEG VIII AUG, Vera nosi strano, italsko ili keltsko ime
(cfr. A. Holder I, 133), očito je da je u pitanju strani kolonista naseljen u Gradcu
kod Hadžića. Za LEG VIII AUG, u kojoj je i Aurelije Super služio, nagađa se da je
boravila u Dalmaciji negdje u prvim godinama vladanja Marka Aurelija41.
Ako se navedenom doda još i to da se brojni Aurelii s predimenom T(itus)
susreću i u istočnoj Dalmaciji, oko Pljevalja i Prijepolja, Skelana i Višegrada, i sjevernije, postaje vrlo vjerojatno da je Marko Aurelije nekim značajnijim naseljima,
kao što su Komini kod Pljevalja i Kolovrat kod Prijepolja, dao status municipija.
Među tim se naseljima našla i buduća res publica Aq(uarum) S. . . na Ilidži kod
Sarajeva, ali s torn razlikom što se oko Ilidže pojavljuju i Markovi veterani, a to
bi ukazivalo na dedukciju. Lako je moguće da se radilo ο carevu interventu koji je
imao određene političke ciljeve, u prvom redu da pojača jezgro rimskih gradana na
gornjoj Bosni. K. Patsch je pomišljao i na neki ugušeni ustanak pod carem Antoninom Pijem, Markovim prethodnikom, i to baš u sjeveroistočnim oblastima Dalmacije42. U takvim se prilikama Marko Aurelije mogao odlučiti na kolonizaciju izvjesnog broja veterana na Sarajevskom polju da bi time ojačao ne samo nukleus rimskih
građana nego da bi i zaštitio Ilidžu, koja je ležala na važnom prometnom i strateškom
položaju43.
38
D. M. l T. Aur(elius) Saturninus j Aur{eliae) Amurcian{d)e j coniugi pientis- / hsimae bene
mere-jnti et sibi vi-jvus posait; q(uaé)\nxit an(nos) XXVIIII m(enses) Uli, Pazarić, CIL 111 13863 =
Κ. Patsch, GZM VI, 1894, 345, si. 5 i 6 = WM BH IV, 1896, 251, si. 12 i 13. Usp. Κ. Patsch,
AEM XVI, 81 = CIL III 8375 (= drugi nadgrobni spomenik iz Pazarića, natpis je izlizan).
39
I ( o v i ) o ( p t i mo ) m( a x i mo ) j t o n i t r a- j t o r i T . Au r ( e l i u s ) / Ma x i mu s v e [ t ( e r a n u s ) \ Au g ( us t o r u m) ,
Švrakino Selo kod Sarajeva, CIL III 2766a (cf. str. 1035) = 8374 = K. Patsch, GZM VI, 1894,
3 4 1 , s i . 1 = W M B H I V , 1 8 9 6 , 2 4 8 , s i . 8 . C f . W M B H I X , 1 9 0 4 , 2 3 3 , D re i r ö m i s ch e R u i n e n s t ä t t e n
im Bezirke Sarajevo (Švrakino Selo, Vogošća G ornja, Pazarić), Jedan v e t( er an us l) se spominje i na
fragmentu natpisa iz Višnjice, Κ. Misilo, GZM XLVIII, 1936, 23.
40
D(is) M(anibus) Aurel(ius) Super veter[a]nus ex lf]eg(ione) VW Aug(usta), memoriam sibi
jhvi(v)us et Ver(ä)e coniugi, Maximinae et Victorino filis nostris, filiam diffunctam, vijwxit annos
X XV I U, G r a d a c k o d H a d ži ća , C I L I I I 8 3 7 5 ( 1 2 7 4 9 ) = Κ . P a tsch , A E M X VI , 8 1 . C f . ID E M ,
GZM VI, 1894, 342, i WM BH IV, 1896, 248. K. Patsch, GZM VI, 1894, 342, smatra da su
„vjerojatno" i T. Aur. Maximus iz Švrakina Sela (v. bilj. 39) i Aurel. Super pripadali „jednom
odjelu veterana osme legije, koja je bila još pod konac drugoga ili u početku trećeg stoljeća
naseljena na Sarajevskom polju" (ibid., 342).
4
1
Sažeti prikaz ο LEG VIII AUG u Dalmaciji daje A. Betz, Untersuchungen, 50—52 (legija je bila dio exercitus lllyricus iz 6—9 .g. n. e.). Usp. E. Ritterling, članak „Legio" u RE XII
(1924), 1660 d.
42
Legio VIII. Augusta u Dalmaciji, GZM VII, 1895,143—145. = WM BH V, 1897, 338—340.
A. Betz, Untersuchungen, mj. nav. u bilj. 41. Legija je ostavila opeke markirane LEG VIII AUG i
na Gračinama u Humcu (Ljubuški), gdje su u istraživanjima 1977—1980. g. nađena četiri takva
pečata (u pripremi). Iz novijeg vremena potječu i nalazi nadgrobnih spomenika aktivnih vojnika
ove legije. Sve to zahtijeva novu provjeru ovog pitanja. Cf. moj rad u AV, Ljubljana, u
Zbo rniku J. Ša šel a (u št a mpi ).
4
3
Čini se daje sličan potez tridesetak godina ranije učinio i Hadrijan u Rogatici {col. Ris . . .).
— Preko Ilidže su vodili glavni putovi u Salonu i Naronu, I. Bojanovski 1978, 51—125. i 1981,
125 . d ., Usp . I. Bo janov ski, 1974 , 15 1—191 .
150
Moguće je, također, da se ova djelatnost Marka Aurelija na davanju gradanskih prava na širokom prostoru istočne Dalmacije poklapala i s njegovim nastojanjima oko reorganizacije rudarstva u Dalmaciji i Panoniji44.
Rimske upravne vlasti u Dalmaciji su se dugo zadovoljavale spontanom romanizacijom i progresivnom urbanizacijom u unutrašnjosti zemlje, iako je taj procès
napredovao vrlo sporo.45 Tek su Hadrijan i njegovi nasljednici, i sami porijeklom
iz provincija, pristupili energičnijoj sistematizaciji uprave u unutrašnjosti provincije,
i to ne samo dijeljenjem civiteta u širem arealu civitas (Aelii, Aurelii) nego i naseljavanjem kolonista, prvenstveno veterana, tamo gdje Jos uvijek nije bilo uslova za
masovniju romanizaciju peregri na. Takve se dedukcije, po mišljenju P. Grelle, nisu
odvijale po nekom jedinstvenom, zakonom normiranom modelu ili svrsi, nego prema
konkretnim potrebama i situaeiji na nekom podrueju, ali uvijek tamo gdje su se još
uvijek čvrsto održavale tribalne forme (strukture). Ima mnogo vjerojatnosti da se
tako ncšto zbivalo i na Ilidži, pa su se tu zajedno našli različiti društveni i etnički
elementi: veterani Marka Aurelija i stanovnici naselja oko termalnog vrela (vicani),i6
eventualno i peregrini iz susjednih sela (pagani).i7 To bi otprilike odgovaralo modelu
po kojem je Trajan osnovao koloniju Poetovio.i& Vjerojatno je Marko Aurelije
podijelio civitet i svim slobodnim stanovnicima novog grada, ukoliko ga nisu već
posjedovali (Ulpii, Aelii i drugi). Iz vremena cara Marka bi potjecali oni Aurelii
koji su nosili praenomen T(itus). S vremenom je grad privukao i nove stanovnike
iz okolice, ali i iz drugih krajeva i provincija, medu njima i neke Grke i orijentalce,
kao što su Charmidis (grč. Charmides), Aphrodisius i drugi.
Moguće je da su Aquae S . . . još i prije, s obzirom na veoma povoljan prometni
položaj, stekle pravo slobodnog trga (ius nundinarum)4·9, cime bi bila olakšana urbanizacija banjskog naselja u autonomni grad — municipium, odnosno koloniju.
Nema indikaeija da je na Ilidži na njenom užem arealu prije dolaska Rimljana
postojalo neko (relevantnije) autohtono naselje, a po logici društveno-političkog
razvitka, samo je takvo naselje moglo prerasti u municipium, jer se — teoretski
gledano — samo jedna domaća, indigena civitas mogla transformirati u municipij
44
Ο rudarskoj politici ovoga cara usp. I. Bojanovski, Antičko rudarstvo . . ., ARR 8—9
(1982), 94. i dalje.
45
F. Grelle, L'autonomia cittadina . . ., 205. Municipalizacija se bila zaustavila na dinarskom vijencu, dok je unutrašnjost provincije dugo bila bez gradova municipalnog ranga. Iz ovako
generalnog zaključka ipak valja izuzeti doline gornje Une, gornjeg Vrbasa i srednje Drine jer su
stanovnici tih područja postali municipes još za Vespazijana.
46
Banjsko ljecïliste vjerojatno su u zakupu držali conductores (zakupnici) sve do Marka
Aurelija. Ο organizaciji i položaju toplica u Rimskom Carstvu usp. E. Pašalić, GZM (A) n. s.
XIV, 1959, 117, i E. Pašalić, 1960, 100—101.
47
Ilidža je bila konurbana aglomeracija (sastojala se od vise manjih naselja oko toplica),
kako to pokazuju arheološki ostaci; usp. I. Bojanovski, Ilidža u rimsko doba, u monografiji
„Ilidža" (u štampi).
48
Col. Ulpia Traiana Poetovio, F. Grelle, L'autonomia, cittadina. . .,45: kolonisti su bili
naseljeni blizu veteranskog logora, a dio naseljenika činili su i Domicijanovi veterani iz dačkih
ratova; u koloniji su se našli i stanovnici sela koje se formiralo uz logor LEG XIII GEM, u stvari
hiberna ove legije, dakle vrlo heterogen etnički i kulturni sastav.
49
Tako je Noviomagus („Neu-Markt", Germania Inferior) dobio beneficij (concessio) ius
mmdinarum (nundinae, prvi dan starorimske osmodnevne nedjelje, inače svečani i sajmišni dan
posebno za seljake, ali i sudbeni i skupštinarski dan) još od Trajana, cfr. F. Grelle, L'autonomia . . .,
p. 9. Slično je postupio i s kolonijom Ulpia Traiana {Vetera na Rajni), ibidem, p. 7. Za Ulpia Novio
magus, glavni grad civitatis Batavorum (kod dan. Nijmegena), usp. J. E. Bogaers, Civitates und
Civitas-Hauptorte in der nördlichen Germania Inferior, Bonner Jahrbücher 172, 1972, str. 312—
318.
151