ugu. Na sjeveru su (u izvorišnom području Neretve) graničili s Melkumanima na
Gatačkom polju, a oko Glavatičeva s Glindicionima, koji su, po svoj prilici, držali
Nevesinjsko polje.
Čini se da je u ranija vremena raspored plemena u unutrašnjosti Hercegovine
bio nešto drukčiji. Naime, po vijestima koje su nam se sačuvale iz antičke starine,
kao istočni susjedi Ardijejaca spominju se Autarijati (Autariataé), za koje Strabon
kaže da su nekoć bili najveće i najmoćnije pleme kod Ilira (VII 5, 11). Ardijejci
(koji su tada živjeli na gornjoj Neretvi) stalno su ratovali s Autarijatima za neko
(jako) slano vrelo koje se nalazilo negdje na granici njihovih teritorija. Istraživači
su na različite načine interpretirali ove vijesti klasičnih pisaca.7 No, ne ulazeći na
ovome mjestu u pitanje smještaja Ardijejaca u njihovoj starijoj historiji (o tome
je bilo govora i u poglavlju ο Naroni), ovdje želim ukazati samo na činjenicu άι
su nekada na gornjoj Neretvi i sjevernije živjeli Autarijati, koji su iz pobliže neodredenih razloga odselili na područje zapadne Srbije.8 Što se, pak, tiče slanih izvora,
oni se najčešće lokaliziraju u Orahovicu, oko dva kilométra nizvodno od Konjica,
gdje se na Gradini nalazi i jedno utvrdeno prethistorijsko naselje, a u blizini su i
„Slana vrela".9
Značajnija rimska naselja razvila su se u Konjicu, Madeškovcima, Polju i
dalje niz Neretvu u Čelebićima, Lisičićima i Ostrošcu. Naseobinski elementi potječu još iz Orahovice, Donjeg Sela (danas već dio Konjica), Cerića, Ribića i Buturović-Polja.10
Ne samo po prcmetncm položaju nego i po nalazima čini se da je upravni i
politički centar župe (civitas) bio u Konjicu. I pored toga što su na čitavom području jako prisutni tragovi intenzivne romanizacije, možda najbogatiji u cijeloj
Bosni i Hercegovini, nema potvrda ο municipalnom statusu Konjica i njegove teritorijalne zajednice. Sve to ipak govori da se i ova civitas, inače smještena na vrlo
istaknutom geopolitičkom položaju na granici dviju regija koje su zbog svoje geo' Ps. Arist. Mirab. auscult. 138. Strab. VII 5, 11. Cf. G. Zippel, Die römische Herrschaft
in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1877, 34 s. C. Patsch, Herzegowina, 44 ss. i njegovo djelo
WM BH XII, 1912, 79. d. F. Papazoglu, Ο teritoriju ilirskog plemena Ardieja, ZFF, VII— 1,
1963, 71. ss. F. Papazoglu 1969, 72—73. Usp. M. Suic, Ο granicama Autarijata, Ist. zap. 10,
(knj. 13) br. 1—2, Cetinje 1957, p. 115—124. B. Čović, Ο izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak CBI, knj. V/3, 1967, 103—122. E. Imamović, 1972, 161 ss.
8
Autariatae Arr. Anab. I, 5, 4. Ps-Skyl. 24. i dr. Autariatai Strab. VII 5, 1—11. Autareatön
Ps. Arist. Mirab. auscult. 138. Autarieis App. 111. 2—5. itd. W. Tomaschek, 1880, 500njihovo
ime tumači kao „stanovnici Tare", brdo Tara u Srbiji i rijeka Tara u Crnoj Gori. Ο njihovu smještaju usp. F. Papazoglu, 1969, rad. nav. u bilj. 7, 69—100, i karta. Njihova ekspanzija izmedu
335. i 279. g. zahvatila je zapadnu polovinu tribalske zemlje. U historijsko doba cijepaju se u nekoliko plemena. Za Autarijate v. Ill pogl.
9
C. Patsch, WM BH IX, 1904 241. E. Imamović 1972, p. 165. P. Anđelić, dj. nav. u
bilj. 3, 33, 37, 50.
1
0
Ο tome postoji bogata literatura: Κ. Pat seh, GZM VI, 1894, IX, 1897 i XXII, 1910, a
najiscrpnije u GZM XIV, 1902, 303—333 = WM BH 235—264. Usp. i C. Patsch, Herzegowina,
passim (1, 10—12, 22, 38, 43, 44, 47, 91, 92, 95, 96, 105, 119, 139). D. Sergejevski, Sporn. 77,
Beograd 1934, 88, 1938. i GZM LV, 1943. i GZM, n. s. VI, 1951. Novije topografske nalaze obradio
je Đ. Basler, GZM (A), n. s. X, 1955, 219—229. Vrlo znacajan doprinos istraživanju konjičkog
podrueja dalaje I. Čremošnik u GZM (A), n. s. IX, 1954, 179. dd., 211. dd; GZM (A), n. s. X,
1955, 107. dd. i GZM (A), n. s. XII, 1957, 143. dd. Arheološkom topografijom i njenom sistematizacijom bavio se P. Anđelić, GZM (A), n. s. XV—XVI 1960—1961, 331—335. Usp. i njegov
rad nav. u bilj. 3. str. 108. Isti je obradio i brojne prethistorijske (GZM (A), n. s. XI, 1956, 253
dd; GZM, (A), n. s. XII, 1957, 277 dd. i srednjovjekovne lokalitete (GZM (A), n. s. XII, 1957,
185. dd, GZM (A), n. s. X11I, 1958, 179. dd, GZM (A), n. s. XIV, 1959, 203. dd, 1962, 1).
134
morfološke izdvojenosti bile odvojene u upravnom i kulturnom pogledu, razvijala
kao i druge autohtone župe. U rano carsko doba su dobile pravni status peregrinskih civitates (Plin. III 143), da bi kasnije prerasle u municipalitete rimskog tipa.
Takav je bio slučaj i sa Desitijatima, sjevernim susjedima Naresa — res publica
Aquarum S. . . na Ilidži kod Sarajeva.11
Ni antičko ime Konjica nije u izvorima tradirano, ali bismo se mogli, i to s
velikim oprezom, koristiti kasnoantičkim podacima. Ako pretpostavimo da je
kasnoantički Sarsenterum (Sarsiteron Rav. IV 16; 211, 14) identičan sa Cimom
kod Mostara,12 u Konjicu bi se mogao tražiti jedan od tri neidentificirana kasnoantička municipija s područja novoformirane biskupije Sarsenterensis (Farlati,
Illyr. sacr. II, 173), koja je bila osnovana 533. g. na drugom crkvenom koncilu u
Saloni. Novoosnovanoj biskupiji bili su dodijeljeni neki municipiji (teritoriji) na
jugu: Dellontino u Stocu, Stantino u Stonu i Novense se. municipio na Imotskom
polju (Novae), a uz njih i municipiji: per Rasticiarum, Potuatico i Benzavatico (se.
municipio), što su do 533. g. pripadali salonitanskoj biskupiji.13 Kako posljednjima
u južnim i zapadnim dijelovima biskupije Sarsenterensis nema mjesta, sva je prilika
da ih valja tražiti na njenim sjeveroistočnim granicama. U širem području oko
Mostara (Cima) ostalo bi nepokriveno Nevesinjsko polje, zatim na sjeveru Konjic
s Glavatičevom (?), te eventualna Rama, pa bi ta tri neodređena municipija (u crkvenoj organizaciji to su parochiae) valjalo tražiti u sjevernim područjima biskupije
(nije poznato da li su ovi zaključci ikada provedeni). Idući geografskim redom od
juga prema sjeveru praveem rimske ceste Narona — Sarajevsko polje (via Nevesinjsko polje, Borci, Konjic, Ivan pi.), per Rasticiarum bi se mogao smjestiti na Nevesinjsko polje, Potuatico (mun.Potuaticuml) u Konjic, a Benzavatico u Ramu (?),
ali su moguće i druge kombinacije.14 Stoga je prava šteta, koju moramo požaliti,
što rimska cesta Narona — Sarajevsko polje (preko Nevesinjskog polja i Konjica)
nije upisana (odnosno uertana) u rimske itinerare, pa nam je zbog toga toponimija
važnijih naselja u istočnoj Hercegovini ostala nepoznata.15
Hod sve intenzivnije romanizacije može se dosta dobro pratiti po natpisima
koji uglavnom potječu iz 2. i 3. st. Carskih gentilicija iz 1. st. u ovoj regiji nema.
Prvi domoroci sa civitetom imaju gentilno ime — Aelii, po Hadrijanu, od kojeg
su i dobili građansko pravo. Trebalo je da prođe gotovo punih 150 godina pa da
prvi domorodei postanu rimski gradani.
Naresi su na Ivan-sedlu graničili s Desitijatima, čije se podrucje prostiralo oko gornjih
tokova Bosne ι Vrbasa s njihovim pritocima (Vidjeti: VII. pogl. ο Desitijatima).
Usp. Dr N. M(andić), Gdje je bilo sijelo biskupije Sarsiterensis?, Dobri pastir, god. VIII,
sv. 1—IV, Sarajevo 1957, 65—68. Autor ga locira „u gornjem toku rijeke Radobolje" kod
Mostara ι zato navodi bogatu topografiju iz Ilića i Cima. Vidjeti: B. Rupčić, Dobri pastir. VIII,
1957 65—84. ι IX, 1959, 71—87, u kojem autor pledira za Glavatičevo kao sijelo ove biskupije.
!LFVRure^'· Hist. Salon· 16· F· Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914, c 164.
Zaključak glasi: . . . ut Sarsenterensis episcopus basilicas, quae in munieipiis Dellontino, Stantino,
Nouense, per Rasticiarum, Potuatico et Benzavatico et supra constitutae sunt, quae tarnen ad nos
hactenus respexere, in parochia consequatur (Šišić, 162).
.. " \- Bojanovski 1978, 66—98. Trasa ceste je sigurna. — Narona je imala posebnu biskupiju, njezinjebiskup Marcellus, episcopus Naronitanae ecclesiae potpisnik zaključaka obaju
erkvemh sabora u Saloni 530. i 533. g., F. Šišić, η. mj. Pripadao bi joj uglavnom teritorij na
desnoj obali donje Neretve.
"Na drugom mjestu (1. Bojanovski 1978, 114) predložio sam identifikaeiju Potuatico =
Glavatičevo, dakle kao posebnu parokiju, odnosno munieipij, što bi, s obzirom na geografsku odvojenost Konjica i Glavatičeva, moglo stajati, no Glavatičevo je moglo pripadati bilo Konjicu (kao i
danas) bilo municipiju na Nevesinjskom polju, na kojem ima dosta ostataka antike, ali nikakvih
vijesti iz pisanih izvora.
135