BiH u antičko doba, Ivo Bojanovski | Page 5

Ρ R E D G O V O R Autor već napočetku želi naglasiti da ova monografija ο Bosni i Hercegovini u antičko doba nudiarheološki aspekt njezina razvitka u antici, aprvemtveno u rimsko doba. Zamišljena je kao summa znanja o svim dosadašnjim saznanjima ο ovom dijelu rimske Daimacije, u kojoj osnovnu temu eine romanizaeija i urbanizaeija domorodačkih (epihorskih) plemena (civitates peregrinae) u uslovima rimske okupacije i robovlasničkogporetka. U obradi tih tema autor se služio i statističko-epigrafskom metodom (usp., M. Mirković, ŽA XIX, 2, 1969, 234 dd.), koja, i pored njenih izvjesnih mana, kod većeg broja natpisa (već po zakonu velikih brojeva, si licet exemplis in parvo grandibus uti) daje dosta reaine rezultate. Kad se, pak, u takvom kontekstu govori ο urbanizaciji, onda se u prvom redu pomišlja na relativno dugotrajni procès pretvaranja epihorskih civitates (župe) u municipalitete rimskog tipa. U kombinaciji s arheološkim, historijskim i onomastičkim materijalom, takva metoda ne daje samo elemente za određenije praćenje i datiranje toka urbanizacije nego i podatke ο porijeklu i strukturi stanovništva, dakle i one koji govore ο domačem stanovništvu (aborigines), što je u pomanjkanju narativnih vijesti napose korisno i značajno. Drugi zadatak ovoga rada je da, po mogućnosti, što određenije définira plemenske teritorije pojedinih plemenskih župa, u čemu je u nauci vladala izvjesna zbrka. Da bi to postigao, autor je pošao od teorije „zatvorenih geografskih cjelina'\ uvjeren da osnovni faktor plemenske rascjepkanosti nisu bile rijeke (što potvrduje i antički izvor: Saus per Colapianos Breucosque sc. defluit, Plin. III148) nego geomorfološka osnova reljefa, dakle planine i planinski vijenci. U tim zatvorenim okvirima u dugom procesu „sazrijevanja", od neolitika do protohistorije, obrazovana je sva ona šarolikost plemenskih teritorija koja će se u rimsko doba — u posve novim uvjetima —formirati u rimske razvijene municipalitete s novim društvenim i kulturnim sadrzajima i specifičnostima. Tu teritorijalnu rascjepkanost prevladala je tek tuda (rimska) država s vojnom okupaeijom Ilirika početkom nove ere. Relativno bogati materijal ο torn razvitku izložen je u djelu dijahrono, posebno za svako pleme u toku njegova razvoja, sve do potpunog uklapanja (svake) civitas u rimske upravno-političke forme, to jest u metamorfozi od peregrina do punopravnih rimskih gradana. Budući da taj procès nije bio uvijek ravnomjeran, zajednički (promiscue) su obradeni i municipii i civitates, što u potpunosti i odgovara dijalektici razvitka. Zato izlaganje i počinje s juga, od ilirskih plemena u Hercegovini, pod utjecaj i vlast Rima došla mnogo prije plemena u unutrašnjosti zemlje