Tako je Rim manje-više uspješno sredio prilike u području južno od Neretve,
ali je uskoro stekao neprijatelja sjeverozapadno od Neretve. Naime, na pritužbe
Ise (Issà) i Daorsa zbog delmatskih pustošenja isejskih naseobina na kopnu (Tragurij i Epetij) i daorskih u Neretvi, Rim je 156. g. pr. η. e. odgovorio ratom protiv
Delmata. Baza rimskih operacija u ovom prvom ratu između Rimljana i Delmata
bila je u Naroni. Borbe su vođene na liniji Narona—Duvanjsko polje, gdje se nalazilo i glavno delmatsko uporište Delminium. U prvi mah su Ritnljani, nevični
terenu, bili potisnuti, ali se rat konačno završio njihovom pobjedom; osvojeni
su brojni delmatski položaji, a napokon je i njihovo glavno središte Delminij
bilo popaljeno16. No, time se nisu završile borbe između Delmata i Rimljana. Teški
sukobi s Delmatima nastavljaju se punih 150 godina, da se završe potpunim slomom
Delmata i ostalih ilirskih plemena, te dugotrajnom okupacijom njihove zemlje17.
S problemom odnosa Daorsa i Delmata usko je povezano i pitanje prostranstva
teritorija koji je pripadao Daorsima. K. Patsch je Daorse lokalizirao od doline
Trebižata (u stvari, na zemljištu Ardijejaca) pa do Dubrovnika18. D. Sergejevski
im je dodijelio i Naronu19. Novija su istraživanja teritorij daorske peregrinske
civitas, a kasnijeg municipija Diluntuma, suzila na područje uz lijevu obalu Neretve, otprilike od Mostara (Bijelog Polja) do Metkovića, a na istoku do granica
plerejskog teritorija, odnosno kasnijeg kolonijskog agera Epidaura. Područje,
pak, oko planine Žabe, na lijevoj obali Neretve kod Metkovića30, zajedno s poluotokom Pelješcom, pripadalo je Naroni (vjerojatno je i to nekadašnji posjed Ardijejaca). Pripadnost Naroni Janjine na Pelješcu, a time i cijelog Rata, potvrđuje
dekurionski natpis iz Janjine21. Rimljani su i taj dio priobalja inkorporirali svome
Iliriku još 135. g. st. e. No, okorjeli gusari na Mljetu (Melitenoi) i na Korčuli (Korkyrenoi) konačno su savladani istom akcijom Agripe uoči Otkavijanova pohoda
1
6
Strab. VII 5, 5. App. 111. 11 i Flor. ΤΙ 25: hos ίαηιpridem Marcius consul incensa urbe Delminio quasi detruncaverat.
1
7
Kraći pregled v. M. Zaninović 1966, 27—33. Autor navodi i izvore i literaturu. Temeljito
starijedjelodaojeG. Zippel, Die römische Herrschaft..,, 1877.Usp.iF. Bulić, Stridon (Grahovo
polje u Bosni), VAHD 43/1920, 5—140 = Izabrani spisi, Split 1984, 87—198, posebno 146—159.
Vidi ovdje Pogl. Β Uvoda.
1
8
Daversi, RE IV, 1901, st. 2231. C. Patsch, Herzegowina, 41. d.
1
9
Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1955, 65. — Daorsi se obično lokaliziraju
na osnovu Strabonova podatka: „Zatim dolazi rijeka Naron i oko nje Daorizoi i Ardijejci i Plereji;
ovima (tj. Plerejima) se približava otok zvan Crna Korkira (Korčula) i grad, ktizma (kolonija) Kni
dana, a Ardijejcima Faros, prije zvan i Paros, naselje Parana" (VII 5, 5). Grčki tekst ν. Patsch,
Herzegowina, 41, bilj. 3. Prema tome bi (uglavnom) Ardijejcima pripadala desna, a Daorsima
lijeva obala donje Neretve, i Plerejima priobalje prema Dubrovniku i dalje. Ardijejci su susjedi
Delmata (Cic. ad fam. V 9, 10 a, 11 i XIII 77), cfr. C. Patsch, Herzegowina, 53, 85. Ο etnografiji
donje Neretve usp. i G. Zippel Die römische Herrschaft . . ,, 1877, 36, 96. W. Tomaschek 1880,
565 (T. Daorsima daje i Brotnjo).
20
Usp. P. Anđelić, Srednjovjekovna humska župa Žaba, Hercegovina 3, Mostar 1983,
35—55 (ν. Ošlje, Vranjevo Selo).
2
1
CIL III 8451 = Bull. daim. IV, 163, Janjina: P. An]naius P. f. Tro. Aper dec. N(aronae)
JHIi.d.et. . . . An]naio P.f. Tironidec. N(aronae) IIH viro i. d. (čitanjeM. Abramića), C. Fisković,
Arheološke bilješke s Pelješca, VAHD 55/1953, 217—237, ranije 1. stoljeće. Natpis se čuva u mjesnoj
crkvi. Usp. I. Fisković, Pelješac u prapovijesti i antici, Pelješki zbornik I, 1976, 15—80, posebno
48—73 (antika) i 59—61 (Janjina). A. Dračevac, Nadgrobni rimskinatpisi izStona, VAHD 65—67
1963—65, Split 1971, 267—277: Sextilii, Pomponii, Vmbrii, Lusii, Fulvii, sve Italici, rimski kolonisti.
Iz Janjine su i Ann{a)ei Quintus et Pudens CIL III 8447 = BD IV, 162. i V, 34 = GZM 1899, 321.
d. (O. Hovorka).
92
na Ilirik 35. g. (App. 111. 16). Po svoj prilici, torn je prilikom Agripa poharao i
Pelješac, koji se, inače, izričito ne spominje u antičkim izvorima22.
Prema tome je na lijevoj obali Neretve Naroni pripadao i dio kopna južno
od Žabe, preko kojeg je — kroz Vukov klanac — Narona imala kopnenu vezu
s Pelješcom i Stonom. Na toj liniji se otvara regionalni put Narona—Slano, na
koji su se vezivala brojna rimskodobna naselja — Opuzen, Lovorje, Slivno, Kuti,
Neum, Mislina, Vranjevo Selo, Topolo, Ošlje, Smokovljani, Čepikuće i druga,
izgleda uglavnom latifundije konjunkturnog stočarskog uzgoja23. Od naseobina
autohtonog stanovništva, izuzev gradinskih kamenih nasipa, nije se sačuvalo ništa.
Cesta se u Slanom vezivala na komunikaciju koja je preko Zavaie izlazila na magistralni put kod ljubinjskog Graca (Pardua)zi. Prema tome, Naroni je po svoj
prilici pripadao i Ston, kopneni prilaz Pelješcu25, dok je slansko primorje, najvjerojatnije već pripadalo Daorsima26.
Središte daorske župe, koja uglavnom odgovara srednjovjekovnoj arhontiji
humskoj, nalazilo se na Ošanićima kraj Stoca (danas Gradina u Ošanićima). Njezin
je kontinuitet u rimsko doba nastavljao municipium Diluntum27, koji se spominje
još u kasnoj antici kao mun. Dellontinum, na području biskupiie Sarsiterensis (533. g.)
Grčki historiograf Hekatej iz početka 5. st. pr. n. e. je Daorse smatrao tračkim
plemenom28. Zbog toga su ο njihovu etničkom porijeklu nastale nedoumice i kod
savremenih istraživača, pa su ih neki smatrali tračkim plemenom. Tako Patsch
22
Pelješac nije prikazan na Ptolemejevoj karîi. Kartografski problem ν. M. Kozličić, Ptolomejevo viđenje istočne obale Jadrana, VAHD, 74, 1980, 103. ss,, posebno 140. d. i 144. d. (usée
rijeke Naron, Ptol. II 16, 3, i Rhizonicus sinus, Ptol. 16, 3). Pelješac u rimsko doba, v. I. Fisković,
dj.nav. ubilj. 21, s kartom pr WF