BiH u antičko doba, Ivo Bojanovski | Page 48

norum, ο tome kod starih pisaca nema određenih podataka. Prva od poznatijih nam prilika pružila se Rimljanima 135. g., kada je konzul Servije Fulvije Flak sa 10000 pješaka i 600 konjanika svladao Plereje i Ardijejce. Do ovog je rata došlo jer su navedena plemena upadala u onaj dio rimske Ilirije što je 167. pripao Rimu ili došao pod utjecaj Rima8. Sama ta činjenica što Plereji i Ardijejci upadaju u rimske zemlje govorila bi u prilog njihove (pune) samostalnosti jer samo Slobodan narod može ratovati s drugim narodom. Sasvim je moguće da je ovaj događaj i bio presudan za dalju sudbinu Plereja, Ardijejaca, pa i Daorsa, i drugih plemena u današnjoj istočnoj Hercegovini, što donekle potvrđuje i dalji tok događaja. Tako se rimska okupacija proširila sve do Neretve, i dalje, zajedno s Naronom i njenim područjem. Koliko je tada okupacija zahvatila i u unutrašnjost zemlje, to ne znamo. Međutim, bio je to za Rimljane pogodan momenat da svome posjedu na istočnoj obali Jadrana priključe i zemlju Daorsa kao peregrinsku civitas. Daorsi se, kao peregrinska župa, navode i u rimskim službenim listama (Plin. Ill 143), koje — kako izgleda — potječu iz 1. st. pr. n. e., još prije Oktavijanova ilirskog rata (35—33. g. pr. η. e.), u kojem je definitivno bila sankcionirana takva organizacija llirika. Zajedno s ostalim plemenima jugoistočne Ilirijs (rimska provincija Illyricum Caes. B. G. II 35, 2, HI 7,1 i V 1,5) bili suuključeni u Naronitanski sudbeni konvent u Naroni, koji, očito, nije bio samo juridičko tijelo nego i centralno mjesto za razrez poreza i upravu9. Medutim, status Daorsa se mogao izmijeniti i u toku Oktavijanova ilirskog rata. Jednako su prošla i druga plemena koja su živjela istočno (i južno?) od Daorsa, (praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei, Partheni, Hemasi{ni), Arthitae, Armistae Plin. III 143), od kojih su možda neka u svoje vrijeme i zavisila od susjednih im Daorsa, a takoder i druge peregrinske civitates u istočnoj Hercegovini, ο čemu će još biti govora10. Kao dokaz za to govorila bi i sudbina Pirusta na gornjoj Drini. I oni su nakon sloma Gencijeve ilirsk e države postali slobodni {non solum liberos sed etiam immunes fore Issenses et Taulantios, Dassaretiorum Pirustae . . ., Liv. 45, 26), dakle ne samo slobodni nego i oprošteni od davanja poreza, od služb:. No, kada je u pitanju lociranje Pirusta, koje Livije u gornjem citatu veže za Dasarete (Dassaretiorum Pirustas 45, 26), koji su, inače živjeli oko Lihnidskog (Ohridskog) jezera prema granici Makedonije, potrebno je upozoriti na mišljenje D. i M. Garašanin, ICG, 1967, 96. d., da se u Livijevu tekstu ono Dassaretiorum odnosi samo na Taulante (oni su stvarno i živjeli u blizini Dasareta), a ne i na Piruste, pa predlažu restituciju teksta . .. et Taulantios Dassaretiorum, Pirustas, Rhizonitas Olciniatas itd., te se, ovisno ο mjestu zareza, mijenja i smisao teksta u ,,.. . i Taulante od Dasareta, Piruste, Rizonite, Olcinijate" itd. Ovakvo rješenje udaljava Piruste od Dasareta, koji su živjeli mnogo južnije i učvršćuje njihovo lociranje 8 Liv. epit. LVI; App. 111. 10. Cfr. G. Zippel, Die römische Herrschaft in lllyrien bis au: Augustus, Leipzig 1877, 96, 132. d., 188. C. Patsch, Herzegowina, 52. H. Dessau, I. L. S., 22f Ser(yius) Fulvius Q(uinti)f(ilius) Flaccus co{n)s(ul) muru(m) locavit de manubies, i to u svetištu Dijane Tifatine kod brda Tifata, nedaleko Kapue u južnoj Italiji. 9 Dalmacija je bila podijeljena u tri sudbena područja (conventus iuridicus), u Skardoni, Saloni i Naroni. G. Alföldy, Dalmatien, 176, i M. Sušić, Zadar 229, smatraju da je konvente osnovao Oktavijan August. Ostaje, s obzirom na vijesti Varonove (M. Varro LXXXVllll civitates ecTyentitasse auctor est, Plin. III143), mogućnost da je nešto u tome smislu učinjeno i prije, eventualno prilikom drugog Cezarovog boravka u Iliriku, 54. g. Usp. C. Patsch, 1907, 24 i Herzegowina, 85. 1 0 G. Alföldy, Dalmatien, 48. D. Detlefsen, Die geographischen Bücher der Naturalis Historia des C. Plinius Secundus, Berlin 1904, 42, ima nešto drukčiji tekst: Praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei, Partheni, Cavi, Haemasi, Masthitae, Arinistae (Plin. III 143). U ovome dijelu Hercegovine valja tražiti i Deraemistae (XXX decuriis), Glinditiones (XLIIII) i Melcumani (XXIIII), Plin. Ill 134, ο čemu se raspravlja u iduéem poglavlju. 90 u rudarsku oblast oko Pljevalja, što je u skladu i s iznesenim mišljenjima ο sjedištima Pirusta u Sandžak oko Pljevalja: A. Evans, ARIIII, 1885, 38. d., E. Polaschek, RE XX col. 1729, G. Alföldy, Dalmatien, 56. d., J. J. Wilkes, Dalmatia, 173. dd. U skladu je i s podatkom ο učešću Pirusta u panonsko-delmatskom ustanku 6 do 9. g· n. e · (Veil. II 115 1, 2, 4.) i s predloškom Strabona, koji ih ubraja u panonska plemena Dalmacije (VII 5, 3). I Ptolomej ih locira u unutrašnjost Dalmacije (II 16, 5). Pirusti se kao rudari spominju i u Daciji (C. Daicoviciu, „Castella" Dalmatarum in Dacia, Studii i comunicari arheologie, istorie, etnografie IV 1961, 5 i ss.), pa je njihovo lociranje u rudarsko područje oko Pljevalja potpuno opravdano (D. i M. Garašanin, ICG, 97). Vidi i Pogl. A Uvoda. I Pirusti su nakon jednog upada u rimsku provinciju 54. g. st. e. bili od Cezara diplomatskim sredstvima primireni (Caes. B. G. V, 1, 5 ss.), dakle još prije Oktavijanova ilirskog rata.11 No, ni jednima ni drugima nije bilo sekvestrirano iure belli zemljište kao nekada Plerejima i Ardijejcima. Svi su ovi dogadaji imali reperkusija i na odnose Rimljana s Delmatima, kao i Delmata i Daorsa. Odnos Delmata prema ilirskoj državi, a nešto kasnije i prema Daorsima, ο čemu nàm neke podatke daje Polibije (32, 18, 1), slabije su poznati. Obično se smatra da su i Delmati bili u nekoj ovisnosti ο ilirskoj državi, ali da je taj odnos bio povremen i promjenljiv. Delmati su, pak, prema Daorsima nastupali neprijateljski. Jos u Gencijevo vrijeme, a još vise nakon njegova sloma, Delmati su vršili sve jači pritisak na svoje jugoistočne susjede, a naročito na Daorse. Zategnuti odnosi su na donjoj Neretvi trajali stotinjak godina, sve dok nadmoćni Delmati negdje između 49. i 45. g. st. e. nisu teško porazili Daorse i do temelja spalili njihovo utvrđeno naselje s atributima protourbanog autohtonog grada na Ošanićima12. Medutim, M. Zaninović smatra da bi nalazi s Ošanića vise govorili za pad utvrđenja sredinom 2. st. pr. η. e., kada su ga, po svoj prilici, i spalili Delmati. I to bi bio, po Zaninoviću, povod za rimsku intervenciju protiv Delmata 156. i 155. g. (App. 111. 11; Strab. VII 5, 5)13. Kasnije nije nikada došlo do obnove „grada" na Gradini u Ošanićima. Polibije nam je ostavio još jedan značajan podatak iz kojeg se vidi da su Daorsi Delmatima plaćali danak u žitu i stoci (32, 18, 4—5). Da li iz tog vremena potječu, bar dijelom, i gradinske utvrde s obje strane Neretvina kanjona između Bišća polja (južno od Mostara) i Metkovića, zasad nije utvrdeno, a nije se ni istraživalo. Svakako su u pitanju dva međusobno suprotstavljena lanca utvrda jos iz predrimskog doba. Međutim, u tome lancu ima i rimskih utvrdenja, kao što je Mala gradina sa „suburbijem" kod ušća Bune u Neretvu, na desnoj obali posljednje14, dok se na visini Žitomislića, na području sela Tepčići u Brotnjom, nalazi ruševina Kozmaj-grada, također rimske utvrde15. M. Zaninović, Delmato-grčki odnosi na Jadranu, u Zborniku Jadranska obala u protonistoriji, Zagreb 1976, 301—307, posebno 304. d. Z. Marié, 1976 (Ošanići), 249. i Z. Marié, 1973 (Daorsi), 122. l " Z. Marié, 1976, 249. Ονο naselje M. Suie, 1976, 16 définira kao „naselje s protourbanim atnbutima", odnosno kao „model autohtonog grada". •.... 13 Nalazi sa Tora kod Jelse kao prilog njegovoj kronologiji, OA, 7, Zagreb 1982, 70—72-1 t»lj. 8,16. i 17. Vidi i M. Zaninovié, 1966, 27—28. 11 V. Radimsky, Bišće-poije kod Mostara, GZM III 1891, 161. d., si. 2 = WM II, 7. ss. 15 V. Radimsky, Bišće-polje . . . 190. Usp. T. Anđelić, Kasnoantička dvojna bazilikau y pj p , kod Mostara, GZM (A), n. s. XXX1I/ 1977 (1978), 293. ss. 91