statua s počasnim natpisom (CIL III 1741)11. Bolje je poznata najbliža okolica
Cavtata: osim supstrukcija na poluotoku Ratu (Cavtat), evidentirano je i nekoliko
urbanih i 12
suburbanih vila u Sustjepanu (kod hotela „Croatia"), te u uvali Tiha i
na Obodu . Brojne villae rusticae otkrivene su i u Konavliraa13. Čini se da je najrelevantnije naselje u arealu polja bilo u Čilipima i Močićima, te da je upravo u
tom hataru bila provedena centurijacija14.
Siromaštvo urbanih ostataka u Cavtatu potaklo je Mannerta, a za njim i Moramsena, da ilirski, a potom i rimski Epidaur lociraju na Prevlaku u Vitaljini, na ulazu
u Boku Kotorsku, gdje je, navodno, bio naden natpis CIL III 1738, koji spominje
dekuriona municipija. Međutim, ubrzo se pokazalo da taj natpis nije nađen na
Prevlaci u Vitaljini, nego na Prevlaci kod Tivta i da se odnosi na municipij u Risnu
(Rhizinium). Na Prevlaci (Vitaljina) nema ni traga rimskome naselju ili gradu, pa,
je u tu teoriju ubrzo posumnjao i sam Mommsen, pogotovo kada je posjetio Cavtat,
a lako ju je pobio A. Evans oslanjajući se na rimske nalaze iz Cavtata15.
Polazeći od imena rimskog grada u Cavtatu, koje zvuči kao grčko, u nauci
se smatralo da je i jadranski Epidaurus grčko naselje, iako izvori ο tome ne govore
ništa16. Takvom je shvaćanju mnogo doprinijela i humanistička tradicija. Mišljenje
da ilirski Epidaur nema nikakve veze sa dva Epidaura na Peloponezu17 elaborirao
1
1
CIL III 1741: Ρ Corne[lio] \Dolabell\ae co(n)s(uli)] j VII viro. epul[oni] j sodali. Titien[si]
jsleg(ato). pro.pr(aetore) Divi.Au[gusti] / [et Ti.Caesaris. Augusti / civitates superiorisj provinciae
Hillyrici]. Moguće je da je ovaj počasni natpis sa statuom postavljen prilikom izgradnje ceste,
vidi I. Bojanovski, Ad CIL III 1741, référât održan na Znanstvenom skupu, Dubrovnik 1984.
g. Usp. A. Faber, nav. dj., 25—29. Zanimljivo je da je Marija, sestra B. Bogišića, iz bratove ostavštine 1911. g. sagradila vodovod od ovog istog vrela u Donjem Obodu do Cavtata, za što su joj
„harni Cavtaćani" na obali postavili na česmi spomen-ploču. — Drugi je natpis pronađen 1958,
A. Marinović 1959, 121. d., si. 1: . . .] P(ublio)] Dolabella / leg(ato) pro pr(aetoré). j Coh(ors) VI
VoKuntariorum) / trib(uno) L(ucio) Purtisio Atinate /5 [. . ,]lio C{aio) Saenio (duum)viris j . . . Ne zna
se kojim je povodom postavljen natpis. Moguće je depozit za vodu (castellum aquae = rezervoar
na ulazu vodovoda u grad) u Donjem Obodu bio uključen na akvedukt od Vodovade do Cavtaia;
s Oboda je imao dobar pad.
1
2
M. Zaninović, Villae rusticae u području Epidaura, Znanstveni skup, Dubrovnik 1984
(u štampi). — Na viiu u Obodu upozorio je i Evans (,,fino urađen pločnik, nalik mozaiku"), kako
to piše Appendini, η. dj. str. 50. Usp. N. Štuk, Izvještaji Starinarskog društva „Epidaurum" u VAHD 1908, 1911. i 1913. Vidi i njegov članak „Stari Epidaurum", novine „Hrvatska
Dubrava", br. 66/1936. g. u Dubrovniku.
1
3
Takve su: Džare na Grudi, mazaik u Lovornu, Mirine u Močićima, Metale i Mirina u
Moluntu, Vitoš-grad u Vitaljini, a vjerojatno i Mirine u Gabrilama, Zastolju te Kuparice u
Zastolju itd.Istražene su jedino Metale u Moluntu, V. Dautova-Ruševljanin, Metale u Moluntu
kod Dubrovnika, AP 15/1973, 66—68.
1
4
V. bilj. 10 i 11. Na terenskim istraživanjima areala Čilipa, Močića, Popovića i uopće
Donje Gore, 1983. i 1984. g. naišao sam na vise tragova naseljenosti iz rimskog doba u Čilipima
i Močićima, pa smatram da u tom dijelu, gdje se i do danas sačuvalo dosta suhomeđina, naročito
u Močićima (=Močiera na Generalkarte Dalmatische Küste III, Wien) valja tražiti ostatke centurijacije. V. moj rad „Epidauritana archaeologica" I, 36—45 (cit. u bilj. 5).
1
5
A. Evans ARII, str. 5. Ο tome problemu vidi i G. Novak, 1965,109-113, i G Novak 1967,
14—16, napose bilj. 17. Usp. i J. Gelčić, Memorie sulle Bocche di Cataro, Zadar 1880, 7, gdje
Gelčić brani postojanje rimskog grada na Prevlaci (Vitaljina).
1
6
Tako A. Evans, ARI, I, 16. i 17, „Epitaurum a Greek colonial city" (p. 16) i „original
Dorian colony" (p. 17). Isto E. Freeman, Lettere archeologiche sull'Istria e la Dalmazia, Bull,
dalm. I, Split 1878, str. 75. C. Patsch, PWRE, VI, 1, st. 51. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme
narodnih vladara, Zagreb 1925, 77. Usp. Hrvatska enciklopedija III, 649 s. v. Cavtat. Isto: Enciklopedija Jugoslavije 11, s. v. Cavtat i Pomorska enciklopedija s. v. Cavtat (p. 192) i s. v. Dubrovnik
(p. 546), itd. Savremeni se autori kolebaju, tako G. Alföldy, Dalmatien, 139 i J. J. Wil kes, Dalmatia, 11.
1
7
Epidauros u Argolidi, u Saronskom zaljevu, gdje se nalazio Asklepijev hram, a drugi u
Lakoniji.
78
je G. Novak, koji smatra da je naš Epidaur ilirsko naselje18. Novakovoj bi tezi
odgovarala i arheološka situacija: u Cavtatu nije nađen nijedan stariji grčki natpis,
nema ni tragova grckog naselja, a nema ni toliko kod nas proširene „Gnathia"
keramike iz 4. i 3. st19. Naselje epihorskog karaktera je vjerojatno postojalo još u
3. st., što bi potvrđivali i srebrni novci Dirahija i Apolonije, pa novci Skodre iz
2.st., što ih je u Cavtatu našao Evans20. Naselje je, po mišljenju Novaka, ojačalo
tek u 2. st. pr. η. e., i to zahvaljujući svojoj pogodnoj luci, koja je kao sklonište
služila grčkim i rimskim pomorcima, ali u prvom redu domaćim Plerejima, koji
su, čini se, držali ovaj dio priobalja21.
Brojna gradinska naselja u Konavlima i u zaledu govore da je ovo područje
bilo dobro naseljeno i u metalno doba. Naprotiv, megalitske utvrde protohistorijskog (protourbanog) doba vrlo su rijetke, pa se stiče dojam stanovite retardacije,
i pored jakih helenističkih utjecaja. Tako se iz regije kasnijeg epidauritans kog agera
navode samo dvije megalitske formacije, na Gradini u Kuparima (Čibača?), i potez
zidina u samom Epidauru, na južnim padinama Meštrovićeva mauzoleja22.
Što se, pak, tiče price ο legendarnom osnivaču Epidaura Kadmu, nju su popuIarizirali dubrovački humanisti, koji su je preuzeli iz grčke mitološke baštine. Priča
ο Kadmu nema nikakve historijske vrijednosti za naše krajeve23. Kult Asklepija,
boga liječništva, mogli su u Epidaur donijeti i rimski kolonisti, na što bi ukazivao
i latinski oblik njegova imena Aesculapius1*:
Rimljani su Plereje i Ardijejce konačno pokorili 135. g. st. e., a njihov teritorij
pripojîîi svom Iliriku (App. 111. ΙΟ)25, ali se Epidaurum spominje tek 47. g. st. e.
kao Cezarov praesidium u borbi (građanskom ratu) između njega i Pompeja26.
Rîniski gràdani koji su već tada ovdje živjeli formirali su conventus civium Romanorum (zajednica rimskih građana sa svim municipalnim institucijama) i pružili odlučnu podršku Cezaru27. Zbog vjernosti koju su gradani Epidaura pokazali Cezaru,
ovdje je uskoro bila osnovana kolonija, misli se još za Cezarova života, kao i one
1
8
Novakov odlučan stav u tome pitanju vidi u njegovim radovima G. Novak 1965, 120—
121, i G. Novak 1967, 17—21, izvodeći ime Epidaurum od staroil. „deuro", u značenju „šuma"
(p. 120). Prvi je u imenu Epidaura tražio ilirsko porijeklo W. Tomaschek, Topographie, 1880
37. Ilirskim ga smatra i A. Mayer, Die Sprache, 1957, I, 138 i II, 112.
1
9
Z. Marié 1976, 250, ovu vrstu keramike datira (kod nas) sve do 2. st. pr. n. e.
2
0
A. Evans ARI 1883, p. 6. Novak 1967, 25.
2
1
G. Novak 1967, 24. d.
2
2
A. Fa be r, Prilog kronologiji fortifikacija u primorskom Iliriku, u: Jadranska oba la u
protohistoriji, 230, si. 2 (Kupari se ne spominju u tekstu) i 325 (Cavtat). Š. Batović, Pregled željeznog doba na istočnoj jadranskoj obali, VAHD, LXVIII/1966, Split 1973, 68. dd. Za Pelješac:
I. Fisković, Pelješac u protopovijesti i antici, Pelješki zbornik I, 1976, 15—80. — I. Marović,.
Arheološka istraživanja u okolici Dubrovnika, Anali Hist. inst. JAZU u Dubrovniku, 1956, 9—1 3
s ka rtom.
23
G. Novak 1967, 17. d. i 1965, 114. dd.
24
Vjer ov anj e da je Askle pije rod en u Epida uru, a po tom e i u Du brovni ku, bilo je goto vo
općenito. Ο tome pjeva i Ciriaco d'Ancona, istaknuti humanist, prilikom posjete Dubrovniku
(143 5); usp. G. No va k 19 67, 17. Ο kultu Esk ula pa u Epi da uru i o ge ma m a s njegovi m liktf m iz,
Cavtata, vidi A. Evans, ARI, 6. d. Koliko je bilo uvjerenje Dubrovčana ο vezi Epidaura s Grčkom
pok az uje i po dat ak L. Zore, Zgo de i nez go de, Sr d, VI, 1907, 17 0 , da je B altazar B ogiš ić p uto va o
u stari Epidavar, onaj u Saronskom zaljevu, te se uvjerio da mu je topografija posve jednaka Cavtatu.
25
Pokorio ih je konzul Fulvije Flak zato što su upadali u rimski Ilirik (App. 111. 10). Kasnije
će njihova područja biti adtribuirana agerima kolonija Narone i Epidaura. Usp. C. Patsch, Her
zegowina, S. 52. d.
26
Cf. Α. Hirtii Pansae Bell. Alex. 44, 5: Epidaurum terra manque ubi nostrum eratpraesidium.
Th. Mommsen CIL III p. 287. G. Novak 1965, 109. i 1967, 26.
27
C. Patsch, RE VI, 1909, 51.
79