TREBINJE I OKOLICA
( Ager Epidauritanus)
Kao što je područje Ljubuškog sa Brotnjem pripadalo jadranskoj koloniji
Naroni, tako je i Trebinje sa širom okolicom ulazilo u sastav Epidaura, najjužnije
rimske kolonije na istočnoj obali Jadrana (colonia Iulia Epidaurumi), kao njegovo
zaleđe.1 Literarnih i epigrafskih potvrda za pripadnost Trebinja ageru epidauritänske kolonije nema, ali u prilog tome bi govorila značajna i brojna arheološka
nalazišta u području oko Trebinja, a u prvom rsdu cesta koja je iz Epidaura preko
Trebinja izlazila na magistralni pravac Narona-Diluntum (Stolac)-Ad Zizio-Leusinium (Panik), te dal je vodila kroz Crnu Goru u Skadar (Scodra). Cesta je, naime,
iz Cavtata izlazila u Glavsku te preko Trebinja vodila do prijevoja Rošca u Krtinju,
granične tačke između Trebinja i Ljubinja (Tab. Peut.).2
Epidaurum je bio najznačajniji rimski grad izmedu Neretve i Boke Kotorske
{sinus Rhizonicus). Nalazio se, kao i Poreč, Rab i Zadar, na poluotoku Ratu u današnjem Cavtatu. Položaj na obalnom pojasu, s dobrom i sigurnom lukom, na mjestu
povoljnom za pomorsku i kopnenu trgovinu, pružao je sve prednosti Jos od njegove
protourbane faze. Stoga se Epidaur pod snažnim uplivom grčkog i helenističkog.
a kasnije i rimskog utjecaja, razvio u značajan pomorski i trgovački centar.
Ο gradu i ο njegovom urbanizmu malo se zna, jer se naselje razvijalo kontinuirano, pa su kasnije faze, uključujući i današnji Cavtat (Captât, iz Civitate = Civitas
vetus), superponirane iznad ostataka rimskog naselja. To i jeste razlog da od A.
Evansa i njegova opisa Epidaura (1883) naša saznanja ο ovoj rimskoj aglomeraciji
nisu mnogo napredovala. Srećom, ono što nam ne pružaju arheološki ostaci, doznajemo po relativno bogatim epigrafskim nalazima3, koji nas uvode u poznavanje
1
Epidaurum Bell. Alex. 44; Epidaurum colonia Plin. III 143, 144; Epidaurum Hieron. Acta
SS Oct. IX 18; Epidauros Ptol. II 16, 3, Itin. mar. 520, 2; Epitaur(o) CIL XVI 17, a. 71, Salona;
Epitauro Tab. Peut. = Κ. Miller, Itin. Rom, 483; Epitauron Rav. V 14 (379, 14); Epitaurum D.
Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis, Apud S. Coleti, 1751—1819, 2, 173, a. 530, Salona; Epita
urum Docleas c. 9, cf. ed. F. Šišić, 306; Pitaura Konst. Porph. adm. imp. 29; start grad Epitavn,
T. Smičiklas, Cod. dipl. Croat. IV 534, a. 1253, Dubrovnik. Cf., Epidauro CIL 111 12695, Doclea.
Na Vespazijanovom Privilegium Veteranorum već se javlja oblik Epitauro, navodi se neki P. Vibius
Maximus . . . Epitauro eq. R (= CIL XVI 17). Ne može se, dakle, tvrditi da je oblik sa Τ mlađi,
a onaj sa D stariji.
2
Granica na Rošcima se nije mijenjala kroz milenije, jer je ona rezultat prirodno-geografske
(orografske) situacije, usp. I. Bojanovski 1983, 23—28.
3
Natpisi su prikupljeni u CIL III p. 288. ss, cf. G. Novak 1967, 26. ss. (ukupno tridesetak
natpisa). Deset natpisa se nalazi u Gradskom muzeju u Dubrovniku, a ostali u Bogišićevoj zbirci
u Cavtatu. Natpis CIL 111 1743 je uzidan u zid kuće na Pustijerni (Dubrovnik). Neki su natpisi
izgubljeni.
76
urbanog areala i gradskog života. Stanovnici Epidaura su od početka bili uglavnom
italskog porijekla (Aelii, Anuleni, Aquilii, Fulvii, Hordionii, Iulii, Lartidii, Novii
fomponii, Vibii i dr.) S vremenom se javljaju i gradani domaćeg porijekla, medu
kojima se ističu familije Pomentini i Mardi, među njima vitez Q. Marcius C. fil.
Tro. Fronto Turbo Publicius Severus domo Epidauro (AE 1955, 225 Cyrrhus u Siriji),
pretorijanski prefekt i Hadrijanov prijatelj, koji je postigao sjajnu (vitešku) karijeru. Domaćeg porijekla su i M. Pomentinus M. f. Trom. Turbo i njegov sin M.
Pomentinus Boria (CIL III1748 Cavtat), koje otkrivajunjihovi domaći kognomeni^oria, Turbo, a vjerojatno i Fronto. Domaći su i Aelii s hadrijanskim civitetom, porijeklom vjero