Teudu, s istom titulom, zbog njegova vjerojatno rimskog gentilicija (Br. 4).37 Međutim, onomastičke formule Proculus Parmanicus praepositus (Br.l), koji nije clan
kolegija princepsa, i T. Loantius Rufus praepositus Iapodum (Br. 2), koji također
nije princeps, ne pružaju elemenata da bismo mogli prosuditi njihov građanski
status. Iz njihova različitog društvenog statusa (cursus honorum) moglo bi se zaključiti da funkcija prepozita čak i nije tražila civitet, nego samo osobu lojalnu rimskoj vlasti.38 No, izneseno je i drugačije mišljenje, po kojem su sva ćetiri japodska
prepozita bili građani s rimskim ili latinskim pravom39, koje je bilo prošireno i
kod njihovih srodnika i susjeda Liburna.
Kao što smo već vidjeli, uz vojne prefekte, a kasnije i uz domaće prepozitc,
odnosno prefekte u Panoniji, stajali su kao njihov savjetodavni organ princepsi
(principes), narodni prvaci iz redova plemenske aristokracije koji su u predrimsko
vrijeme držali svu vlast u plemenskoj upravi. Oni nisu izgubili u potpunosti ni
pod okupacijom svoje pozicije, jer su kao savjetodavni organi pomagali prefektima
u upravljanju plemenskim teritorijem. Ova institucija, zasnovana (Jos) na predrimskim tradicijama, potvrđena je dosad kod Dokleata, Delmata, Japoda, Dindara,
Desitijata i Salvijata40, a u Panonijama kod Azala, Eraviska, Skordiska i Boja,
ali je očito postojala i kod ostalih plemena.41 D. Rendić-Miočević je analizom
izvora iz Dalmacije ukazao da su u pitanju prvaci razlicita hijerarhijskog ranga,
na nivou cijelog plemena (civitas), municipija i naselja, te da je u najmanju ruku
postojao dvostruki plemenski principat, niži, užeg regionalnog, i viši, šireg plemenskog značenja.42 Iz njihovih su se redova kasnije birali i magistrati u municipijima (duumviri, decuriones, dispunctores itd), kod Japoda i praepositi, odnosno
u Panoniji praefecti.13 Svoju su službu, dakle, vršili paralelno na dva nivoa, na
nivou svoje civitas, a kasnije i u municipiju kao magistrati. Epigrafska svjedočanstva
ο princepsima najstarija su iz južnijih krajeva (Docleates, Riditae), dok su ona
iz sjevernijih krajeva mlađa (2. i 3. st. kod Dindara, Desitijata i Salvijata).
U Naronitanskom konventu, u kojem je živjelo najviše plemena s područja
današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme ranijeg Augustova principata, Plinije navodi
slijedeća: Daversi (decuriis XVII), Daesitiates (CIII), Deretini (XIIII), Deraemistae
37
Gentile Licinius v. G. Alföldy, Die Personennamen, 93, vrlo je prošireno u Italiji i na
Istoku. Licinii u Dalmaciji su razlicita porijekla: Italici, libertini i domaći (Rider, Zenica) i orijentalci. Usp. i Situla 7, Ljubljana 1964 (Licinius Teuda).
38
D. Rendić-Miočević, ARR II, 1962, 329. d. — Principes JUyrici.
39
G. Alföldy, Dalmatien, 177, 179. Isti, Personennamen, ss. vv.
40
D. Rendić-Miočević, ARR II, 1962, 325. d. Za Salviatae, v. D. Sergejevski, Rimski
kameni spomenici sa Glamočkog polja, GZM XXXIX/2, 1927, 260 d. br. 9, T. III, si. 9. U 4. r.
vrlo fragmentarnog natpisa (propala je lijeva i desna strana) jasno se cita PR1NC.M. U pitanju
je nepoznati princeps koji je u municipiju Salviumu vršio sve počasne službe — omnibus honoribus
in republica suafuncto (Sergejevski). J. J. Wilkes, Dalmatia, 271. i bilj. 4 — ne Kamen nego Kamenska Podgradina = Gradina. Natpis pripada već 3. st.
4
1
A. Mocsy, Pannonia, col. 609.
42
D. Rendić-Miočević, nav. mj. Funkcija plemenskihprvakaje bilanasljedna,K. Patsch,
GZM XXVI, 1914, 75, i D. Rendić-Miočević, ARR II, 1962, 328. Imali su kolegijalni sastav,
Rendić, ib., 329; Patsch, WM BH, VI, 1899, 178.
43
D. Rendić-Miočević, ARR II, 1962, 323—325 — Prosopographia Riditensis. A. Mocs y,
Pannonia, col. 609. Usp. i C. Patšch, WM BH, VI, 1899, 177. d. — Na osnovu izgubljenog natpisa
iz Kol ovr ata, A. Evans, ARI, III, 44, Fig. 21 (crtež) = CIL III 8308, na k oje m se cita na ziv ^raef(ectus), nagada se da su u Dalmaciji pojedine civitates zadržale taj izraz za oznaku domaćeg nadstojnika (v. G. Alföl dy, D alm at ien, 177), ali se to zbo g tež e ošteć enosti rr. 4— 6 (lijeva strana)
ne m ož e uz eti z a sigurno. Praef ecti s u po zn ati i s Krka još u C ezaro vo vrije m e (C IL III 1329 5),
a bili su zaduženi za izgradnju gradskih bedema, v. M. Suić, Zadar ,1981, 162; J. Medini, RFFZ.
6, 1963—65, 50 („organi gradske uprave); J. J. Wilkes, Dalmatia, 197 („quasi municipal magistra
tes"). Rekonstru kciju n atpisa iz Kol ovr ata v. G. Alföl dy, D alm at ien, 66, bilj. 134.
62
(XXX), Dindari (XXXIII), Glinditiones (XLIIII), Melcumani (XXIIII), Naresi1
(CII), Siculotae (XXIIII), populatoresque quondam Italiae Vardaei (non amplius
quam XX decuriis) (Plin. Ill 143).44 Uz njih se još navode Cerauni (XXIIII), Doc-1
leates (XXXIII) i Scirtari (LXXII), sva tri već na području današnje Crne Gore :
i Albanije.45 Taj su potez (tractum eutn Plin. III 143) ranije držala još neka manja
plemena46, koja su prilikom organizacije konventa bila adtribuirana većim civitates iz
gornje liste. Na teritoriju današnje Hercegovine ležali su i dijelovi kolonijskih
agera Epidaura i Narone.
Iz Salonitanskog konventa su na području Bosne živjeli svi Demi (XXV),
Maezei (CCLXVIIII) i Sardeates (LU), te dvije plemenske župe Delmata u zadinarskoj Dalmaciji, na Duvanjskom polju oko Delminiuma i na Glamočkom oko
Salviuma, i dio Diciona (Ditiones) na Grahovu polju.47 I, napokon, na području
današnje Bosne i Hercegovine živjeli su još i Japodi (Iupudes Plin. III 139) iz Skardonitanskog konventa, bez podatka ο broju dekurija, i to samo jedna župa u Po48
unju.
Poslije sloma Batonova ustanka (6—9. g. n. e.) došlo je do teritorijalnih promjena, ο kojima smo slabo obaviješteni. Neke su civitates, tj. područja plemena u
njihovim prirodnim teritorijalnim granicama, bile raspuštene i podijeljene u vise
dijelova. Iz nekadašnjeg desitijatskog saveza izgleda da su nastale tri župe, od
kojih su se s vremenom razvila tri municipalna organizma — col. RIS . . . u Rogatici
res publica Aqu.S. . . na Ilidži kod Sarajeva i mun. Bist . . . u Bugojnu. U vrije me
ovog prestrojavanja slične su se promjene zbile i kod Delmata, Japoda, Mezeja i
dr.49 I te novoformirane župe u izvorima se nazivaju civitates. Teritoriji nekih
predrimskih civitates bili su dodijeljeni i rimskim kolonijama u Epidauru, Naroni
i Saloni, a manja plemena iz Plinijeve 2. liste jačim civitates. Područja bogata rudama
pripala su carskom fisku (fiscus), te data najprije na eksploataciju zakupnicima
(societates publicanorum), a kasnije na upravu carskih prokuratora (procurators).60
44
Ed. D. Detlefsen, Die geographischen Bücher (II, 242 — VI Schluss) der Naturalis
Historia des C. Plinius Secundus mit vollständigen kritischen Apparat, Berlin 1904, kod Weidmanna, str. 41. d. G. Alföldy, Dalmatien, 36, 38, ima nešto drugačiju interpretaciju izvora. J.
J. Wilkes, Dalmatia, 153. dd.
45
Ο Plinijevim izvorima vidi G. Alföldy, Dalmatien, 36. d. M. Suie, Zadar, 157. D. Det
lefsen, Die formulae provinciarum eine Hauptquelle des Plinius in der Beschreibung der römischen
Provinzen, Berlin 1908, 77. dd. Isti, Die Anordnung der geogr. Bücher des Plinius und ihre Quellen,
Berlin 1909, 26 navodi da su Plinijev glavni izvor formulae provinciarum (sastavljene odmah nakon
organizacije provineije) i cenzorske liste.
4G
Praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei, Partnern, Cavi, Haemasi, Masthitae, Arinislae. U
trećoj listi, Plin. III 144, navode se plemena izmedu Epidaura i Lješa (Lissus): Labeates, Enedi,
Rudini, Sasaei, Grabaei propriaeque dicti Illyri et Taulanti et Pyraei, bez podataka ο dekurijama.
— V. ovdje pogl. III.
47
Plin. Ill 42. Usp. D. Detlefsen, 1904, (nav. u bilj. 44) 41: CCXXXVIH Ditiones . . . G.
Alföldy, Dalmatien, 36, 52. J. J. Wilkes, Dalmatia, 155, 169. Strab. VII 5,3, ubraja ih među
panonska plemena.
48
. . . Conventum Scardonitanum petunt lapudes et Liburnorum civitates Χ1ΠΙ . . ., Plin
III 139, bez podataka ο dekurijama. Smatra se da izvori za Skardonitanski i Salonitanski |ionvent
potječu iz najranijeg principata, a za Naronitanski iz tri razlicita vrela, G. Alföldy, Dalmatien,
36, bilj. 15 i 16; 40 d. J. J. Wilkes, Dalmatia, 481—486 (Appendix XI); cf. p. 157. dd. R. Katičić,,
Illyrii proprie dicti, ŽA 13—14, 1964, 87—97.
49
Cerauni, Scirtari i Siculotae, što ih prvi (u Iatinskoj formi) spominje Plinije (III 143), G.
Alföldy, Dalmatien, 57. dd., smatra frakeijama nekad moćnih Pirusta (Caes. Gall. V 1, Veil.
II 115). Ptol. II16, 5 ih locira: Keraunioi u zaledu Liburnije (!), Sikoulotai ispod Sardiota (!) i Skirtones prema Makedoniji. J. J. Wilkes, Dalmatia, 173. d., i karta 5 (str. 175) isto kao Alföldy, s
malim razlikama. Ο ovim kaznenim mjerama G. Alföldy, Dalmatien, 171—173.
50
Vidi Pogl. 19 (Japra, Ljubija, Šipovo). Usp. I. Bojanovski, Rudarstvo i metalurgija,
ARR, VIII—IX, 1982, 91, 99. dd.
63