u ova područja upao i njegov general Lepid, i to — kako piše Velej — kroz oblasti,
i plemena koja dotad nisu osjetila nikakve gubitke niti upoznala nevolje rata (per
génies intégras, immunesque adhuc clade belli II, 115, 2), te se pua plijena (praedaque
onustus) probio do Tiberija. U uskim dolinama i medu brdima rimska je vojska
naišla na vrlo vještog i junačkog neprijatelja, s kojim su se Rimljani, pa i sam Tiberije, morali boriti čak golim rukama.69 Na taj je način bio slomljen otpor Desitijata i
Pirusta u njihovim zemljama. Vjerojatno je u ovoj epizodi rata bio zauzet i desitijatski kastei Hedum (Hedum castellum Daesitiatium CIL III 3201 = 10159),
do kojeg su 19/20. g. n. e. Rimljani izgradili vojničku cestu. Castellum Hedum je
jedino mjesto u zemlji Desitijata koje se spominje u ranim antičkim vrelima.70
Nakon ovih poraza u Bosni Baton se sklonio s jakom posadom u čvrstu delmatsku utvrdu Andetrium (Plin. III 142; Dio LVI, 12, 3—5), danas kod Gornjeg
Muća u zaleđu Splita, iz kojeg se junački branio, ali je, opkoljen od daleko premoćnijeg neprijatelja, Tiberiju ponudio mir. Kada, pak, nije mogao nagovoriti
i svoje suborce na mirnu predaju, udaljio se iz opsjednutog Andetrija, koji je Tiberije
teškom mukom zauzeo na juris (Dio LVI 12—14).71
Posljednja epizoda rata odigrala se u ilirskoj utvrdi Ardubi (Ardouba Dio
LVI 15, 1), koju je osvojio Germanik, zahvaljujući neslozi među braniteljima.
„Mjesto je bilo, priča Dion Kasije, jako utvrdeno, a oplakivala ga je jedna brza
rijeka, osim manjeg dijela utvrđenja". Bjegunci iz Andetrija, koji su se ovamo
sklonili, posvadili su se s domaćima, koji su željeli mir. Uz bjegunce su pristale
i žene domaćih, koje su, i protiv volje svojih muževa, kaže Dio „bile voljne da se
bore za slobodu pretpostavljajući ropstvu i samu smrt. Tako je došlo do žestoka
sukoba u kojem su razbijeni došljaci uzmakli, a djelomično i pobjegli, dok su
žene pograbile djecu i neke se s njima bacile u plamen, a druge u rijeku. Nakon
što je osvojio tvrđavu (frourion) Ardubu, Germaniku se dobrovoljno predala i
njena okolina, a on se povratio Tiberiju, dok je Postumije dokrajčio osvajanje
zemlje" (LVI, 15, 3).72
U nauci se smatralo da se Arduba nalazila na Vranduku, iznad rijeke Bosne.
Takvu pretpostavku (Vranduk bi položajem donekle odgovarao Dionovu opisu
Ardube) nisu potvrdila najnovija istraživanja vrandučkog grada, jer na njemu
nisu nađeni nikakvi tragovi prethistorijskog naselja.73 Ardubu bi, što je vjerojatnije,
valjalo tražiti negdje bliže Andetriju, iz kojeg su bjegunci stigli u Ardubu, možda
negdje u području Diciona ili Mezeja, gdje je Germanik i ratovao, dakle negdje
*i sjevernoj Dalmaciji ili zapadnoj Bosni.
es Veil. H, 115,4: Quippe Perustae ac Desitiates Delmatae, situ locorum ac montium, ingeniorum ferocia, mira etiam pugnandi scientia, sed praecipue angustiis saltuum paene inexpugnabiles,
non iam ductu, sed manibus atquae armis ipsius Caesaris turn demum pacati sunt, cum paene funditus
eversi forent. (Ed. stereotypa C. Tauchnitiana, Lipsiae 1931). Prijevod ovog pasusa v. I. Bojanovski, Visoko i okolina kroz historiju, I, Visoko 1984, 50, bilj. 6 i 7.
70
Za kastei Hedum (?) i njegovu lokaciju v. I. Bojanovski, 1974, 182. dd. i 1984, 58. d.
(nav. u bilj. 69). Sve češće se pomišlja na Brezu kod Sarajeva, ali ostaju i druge mogućnosti.
7
1
Dio LVI, 14 daje živopisan opis bitke za Andetrium (Mue).
72
Usp. E. Imamović, Da li je Arduba dana