kraju ipak postigao relativan uspjeh, jer je u unutrašnjosti delmatske zemlje popalio neka njihova oppida, ali nije mogao zauzeti glavni grad Delminij {Delminiurn),
pa se neobavljena posla morao povući u Naronu.8
Rat je 155. g. završio novi konzul Publije Kornelije Scipion Nasika, Figulov
nasljednik, koji je popalio i zauzeo neke gradinske utvrde {oppida), te osvojio i glavni
delmatski grad Delminij (Delminium). Nasika je odveo u ropstvo i veći broj Delmata,
te iste godine proslavio trijumf de Dalmateis.9 Koliko se zna, rat se najvećim dijelom
vodio u dolini Trebižata, na Duvanjskom i Imotskom polju, i u susjednim predjelima, pa su tada i Iliri iz današnje Bosne i Hercegovine prvi put upoznali Rimljane
kao osvajače.10
Do drugog delmatskog rata došlo je nakon pune tri decenije. Delmati su,
poučeni ishodom prvog rata, mirovali jednu punu generaciju, ali zato ipak nije mirovalo rimsko oružje, jer se 135. g. ratovalo na jugoistoku zemlje protiv Ardijejaca i
Plereja, koji su gusarenjem uznemiravali rimski Ilirik (App. 111. 10).11 Svladao in
je konzul Servi je Fulvije Flak s vojskom od deset hiljada pješaka i tri hiljade konjanika. Ardijejsko pitanje bilo je riješeno tako što su s mora bili preseljeni u neplodnu unutrašnjost (Strab. VII 5, 6), dok nam je sudbina Plereja slabije poznata. Njihovi su teritoriji pripojeni rimskom Iliriku, a kasnije adtribuirani agerima kolonija
Epidaura i Narone.12
Ο bcrbama u drugom delmatskom ratu ništa se ne zna, osim da je konzul
Lucije Cecilije Metel opustošio i opljačkao delmatsku zemlju i zauzeo njihovu luku
Salonu (119. g. st. e.). Od plijena iz Dalmacije sagradio je Kastorov hram u Rimu,13
8
App. Il . 1 1 . Liv. perioch. XLVII: C. Mariius cos. adversus Dalmatas primuin parum
postea féliciter pugnavit, cum quibus bello confligendi causa fuit, quod Illyrios socios populi Roman
vastaverant. — Ο gradinskim utvrdama Delmata vidi Λ. Benac, Utvrđena ilirska naselja (I)
Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamočkom polju, ANU
BiH, Djela knj. LX, CBI knj. 4, Sarajevo 1985, posebno 7—69.
D
Front. Start. Ill, 6, 2 (citât kod M. Zaninovića nav. dj., p. 29, bi]j. 7). Liv. perioch. XLVII:
eandemque ^entern Cornelius Nasica cos. domuit. Usp. i Strab. VII, 5, 5 = K. Patch, Prilog topografiji i povjesti Županjca-Delminiuma, GZM 1904, 309 = WM IX, 173. CIL I, s. 459 = P, s. 176:
[P. Cornelius] P. f. C[n. Scipio Nasica cos. II de] De[lmateis].
1
0
Ο borbama u 1. delmatskom ratu vidi Th. Mommsen, Römische Geschichte, II/7, S.
165. dd. G. Zippel, Die römische Herschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1877, 130. d..
188 F. Bulić, Stridon, Sarajevo 1920, 68. G. Novak, Prošlost Dalmacije, Zagreb 1944, 39. M,
Zaninović, Delmati 1, 28 d. Usp. C. Patsch, RE IV, 2448—2455. Isti, a) GZM 1904, 308. d..
sa citatima iz Strabona (VII 5, 5) = WM IX, 172 dd. i Apijana (Illyr. 11), b) Historische Wanderun
gen im Karst und an der Adria, I, Die Herzegowina einst und jetzt, Wien 1922, 51. d. Usp. i F.
Šišić, Povijest Hrvata, 1925, 92.
1
1
Ardijejci i Plereji su svojim gusarenjem i dalje uznemirivali rimski Ilirik (App. 111. 3!
Plin. HI 142: Vardaeipopulatores quondam Italiaé). Usp. M. Zaninović, Delmati 1, 29, 43, 51>
71.
1
2
App. 111. 10. Liv. Epit. LVI: Fulvius Flaccus cos. Vardaeos in Illyrico subegit. Usp. H.
Dessau, ILS, 22, Capua: Ser(\ius) Ful(vius) Q. f. Flaccus co(n)s(ul) muru(m) locavit de manubies.
G. Zippel, 1877, 96, 132, 188. M. Zaninović, Delmati I, 71. i bilj. 132. — Vrijeme preseljenja
Ardijejaca u neplodnu unutrašnjost nije utvrdeno, pa W. Pajakowski, Die Ardiäer — ihre Wohn
sitze und ihre historische Rolle, Godišnjak CBI — XIV/12, 1975, 119, 121, taj dogadaj stavlja tek u
Oktavijanovo vrijeme, što je očito prekasno.
1
3
Cic. in Verr. I, 130—154; Scaur. XXIII, 46. Liv. perioch. XLII: L. Caecilius Mettellus
Dalmatas subegit. App. Illyr. 11 : . . . oudèn adikoûsi tois Dalmatais epsefisatç polemein epithymia
thriambou (Cec. Metel." odluči zaratiti protiv Dalmata iz želje za triumfom, iako mu oni nisu ništa
skrivili").
38
te 117. g· proslavio trijumf de Delmateis.1* Na svom pohodu u Iliriju Metel je najprije
zauzeo Segestiku u Panoniji, te prošao kroz zemlju Japoda (App. 111. 11), koji su
zajedno s Histrima 171. g. imali prvi dodir s Rimljanima kada su zaprijetili tek
osnovanoj rimskoj koloniji Akvileji (Liv. XLIII, 1). I kasnije je nekoliko puta dolazilo do međusobnih sukoba.15 G. Zippel je smatrao da je Metel za to vrijeme provodio
organizaciju provincije Ilirika, što bi (eventualno) značilo da je tako proširen Ilirik
već 118. g. st. e. bio organiziran kao provincija. Po svoj su prilici upravo već tada i
Liburni izgubili slobodu i tako došli pod rimsku vlast, ali će Liburnija još dugo
unutar rimskog upravnog poretka zadržati poseban položaj, izdvojen iz Dalmacije,
što se djelomično odnosi i na Japode.16 Iako su ovim ratom Rimljani još više učvrstili
svoj položaj na istočnoj obali srednjeg Jadrana, cijela je unutrašnjost i dalje bila
slobodna. Uskoro nakon toga započelo je i pojedinačno doseljavanje Italika u
Naronu, Salonu i eventualno u Epidaurum.17
Do trećeg delmatskog rata došlo js istom 78. g. st. e., opet u vrijeme nove smjene
generacija. Dogodilo se to u jeku gradanskog rata u Italiji, odmah nakon Suline
smrti (78. g. n. e.). Ustanak je bio žestok, pa su prokonzulu Gaju Koskoniju trebale
dvije godine da ponovno ovlada Salonom i primorjem (78—77. g.).18
Četvrti delmatski rat je buknuo 51. g. st. e., u vrijeme Cezarova prokonzulata u
Iliriji. Cezar je na našem primorju boravio dva puta, prvi put 57/56. g., kada je želio
„da upozna i ove zemlje", i na početku 54. g., kada je došlo do nekih smutnji s Pirustima na jugu pokrajine.19 Kako je Cezar bio zabavljen prilikama u Hispaniji i
Galiji, ponovno su živnuli Delmati i Japodi. Iskoristivsi smutnje u Italiji u toku
gradanskog rata između Cezara i Pompeja, Delmati su prišli Pompeju i odmah sa
svojim saveznicima zauzeli liburnski grad Promonu na Krki. Odbili su Cezarov
poziv da se povuku iz Promone, a rimsko-liburnijsku vojsku, kada je stigla pod
Promonu da ih kazni, hametom potukli. No, cezarovci su imali i uspjeha, jer je
Cezarov légat Gaj Antonije, i pored vojne nadmoćnosti Delmata i pompejevaca,
obranio Salonu, koju su 48. g. opsjeli Pompejevi legati Marko Oktavije i Lucije
14
CIL I2, p. 177: L. Caecilius L. f. Q. n. Metellus Delmatic. procos. de Delmateis . . . Eutr., a. u. c.
IV, 23: L. Metello et Q. Mucio Scaevola consulibus de Dalmatia triumphatum est. LIT.: Th.
Mommsen, R. G. IV, 172. G. Zippel, 1877, 137. d., 188. F. Bulić, Stridon, 1920, 69. F. Šišić,
1925, 93. G. Novak, 1944, 40. — Tom je prilikom Metel navodno kao prijatelj prezimio u Saloni
(App. 111. Il, citât kod M. Zaninovića, nav. dj., 29. i bilj. 8 i 40. i bilj. 50). Tom se prilikom prvi
put Salona spominje, usp. Disputationes Salonitanae, I, Split 1970, i H, 1984 (Zbornik referata
Znanstvenog skupa u Splitu 1970. g.), posebno radovi D. Rendića — Miočevića i M. Suića (1/1970).
5
App. 111. Il, G. Zippel, 1877, 137. d., 188. dd. C. Patsch, WM BH, VI, 1896, 166—168; Patsch,
Herzegowina, 52. d. i Lika, 25. F. Bulić, Stridon, 69. M. Zaninović, Delmati I, 29, 40.
G
- Zippel, 1877, 189. M. Zaninović, Delmati I, 29. Liburnija: M. Suie, Zadar u starom
Tow7\ ™ar 1981' 134 dd· J· Šašel, J. Wilkes, Dalmatia, London . . . 1969, AV XXI—XXII,, iQsn
ha d" = Gnomon> H· 6> 44/1972, 582. d. J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, vol. 9 jy eu, JM—
441. Usp.vr eme
A. Degrassi, 11 confine nord-orientale dell' Italia romana, 1954, 94.
CU
D
'J Cezarovih dolazaka (56. i 54. g. st. e.) u Saloni je postojao jedan conventus ™
ma
™> "orum, koji je 49. g. prilikom opsade Marka Oktavija ostao odan Cezaru (Caes. civ. il, y, L;
conventum Salonis cum neque pollicitationibus neque denuntione periculi permovere posset, \flT"l
p
."Z" are instituit.). Usp. i Pogl. 1, bilj. 26—28 (Epidaurum) i Pogl. 4, bilj. 8 (Narona). V.
M.^Suić, Antički grad, 30. d. i 94. d.
Eutr. VI, 1,4. Oros. Hist. V, 23: Cosconius . . . Salarias urbem fhrentissimam post bienniwn
'andern expugnavit et cepit. Cic. Cluent., 97. Usp. Th. Mommsen, R. G. III', 41. Mommsen
p 279
VoVi > °P- 3O4· G· Zippel, 1877, 162, 148 d., 190. F. Buiić, Stridon, 69. G. Novak,
1*44,^40. M. Zaninović, Delmati 1, 30.
Caes. Gall. Ill, 7: . . . in Illyricum prefect us esset, quod eas quoque nationes adiré et regiones
cognoscere volebat. . .; V, 1, 5: . . . in Illyricum proficiscitur, quod a Pirustis finitimam par tern pronnciae incursionibus vastari audiebat.
39