atributa, dok je (na oba reljefa iz Opačića) grančice u rukama određuju kao epihorsko božanstvo vegetacije. Rijetki su njeni prikazi koji je u procesu sinkretizma
povezuju s kultovima grčko-rimske Hekate (Aequum) i Mitre {Rider). (J. Medini
1984, str. 23).
Ikonografska shema Silvana iz Busije u Glamoču razlikuje se od svih drugih
(brojnih) inkarnacija ovog božanstva, u kojima se pod utjecajima vjerskog i kultnog
sinkretizma carskog doba pojavljuje u raznim, manje ili vise izmijenjenim varijacijama: bez brade i rogova, kao stari satir, manje ili vise antropomorfan, s atributima pozajmljenim iz drugih kultova, u različitim kultnim situacijama, bilo sam
ili u društvu nimfa (Silvanaet), odnosno u društvu s nekim drugim božanstvima,
prvenstveno Dijane i, napokon, s brojnim, već spomenutim epitetima ex qualitate.
Sve su to elementi važni ne samo za poznavanje razvitka Silvanova kulta nego i
ilirske religije uopće. Upravo u torn bogatstvu i raznolikosti kultnih shema stručnjaci vide i prve elemente politeističke koncepcije ilirske vjere (D. Rendić-Miočević 1955, 28; Ν. Cambi 1968, 138). Neke od tih varijanti najčešće su lokalne
inovacije, ponekad nastale kao rezultat invencije i vještine klesara, a najčešće su
odraz predložaka koje su poslužile majstoru, dok su bitne inovacije božanske sheme
posljedica sinkretističkog procesa između domaćih (epihorskih), italskih i orijentalnih kultnih koncepcija, koje ipak nisu suštinski izmijenile Silvanovu božansku
prirodu. Procès sinkretizma se, po Ν. Cambiju, odvijao na tri načina (smisla):
Silvan Zivi u simbiozi sa stranim (italskim, orijentalnim) božanstvom, kao što su
Merkur, Liber, Heraklo, Mitra i Atis, ili samo prima neki njihov ikonografski
elemenat. U oba slučaja Silvan ne gubi ništa od svog entiteta. Ponekad, opet,
dolazi i do obostranih promjena ,,u naravi i jednog i drugog božanstva", no
takve su pojave rijetke (Pridraga — orijentalizirani Silvan, Trusina — italizirani
Silvan), a zbivaju se samo onda ako oba božanstva imaju u svom biću neka zajednička karakteristična svojstva. Takve metamorfoze ne datiraju prije 3. st. n. e.
I na kraju ove kratke studije ο Silvanu i njegovoj paredri Dijani htjeli bismo
istaći da se njihovi figuralni (i votivni) spomenici ne susreću samo kod Delmata
nego i na cijelom ilirskom prostoru, od Morave na istoku do Istre na zapadu, što
je i najbolji dokaz da su u pitanju glavna i opća ilirska božanstva, uzimajući u
obzir i sve njihove lokalne specifičnosti. Nakon Jupitra, predstavnika državnog
službenog kulta, Silvan je i u Panoniji božanstvo kojem se najčešće postavljaju
počasni oltari, pretežno s epitetom domesticus, silvestris (predstavljen kao Pan),
Augustus, Magla, Vidasus?, Bellator itd. Na reljefima je najčešće odjeven, prikazan
kao stariji čovjek sa psom, vinogradarskim nožem i voćem, što ga približava
italskom Silvanu; kao šumski bog s nadimkom silvestris sačuvao je lik Pana. U
kultnoj zajednici s Dijanom oboje su poštovani i kao dii praesides venat