džbama Ilira ne znamo gotovo ništa, jer nam se od njihove teogonije i mitologije
nije ništa sačuvalo. Kod Pseudo Skymnosa se sačuvala samo uopćena potvrda
da su Iliri u predrimsko doba uvelike poštovali bogove (Ps. Skymn. Periheg. V 422),
a kod Seksta Pompeja Festa glosa s podatkom da Iliri svake devete godine žrtvuju
(bacaju u more) Neptunu, koga nazivaju Hippius, četiri konja (Fest. ed. W. M.
Lindsay, u CGL IV, 90), dok Servije navodi samo jednog konja (Verg, georg. I,
12), usp. votivni natpis iz Trilja: IOM et n(umini) H(ippi) fl(wninis) Cn. Tullius
Faventinus b. f. cos. leg. I adi. (S. Gunjača, VAHD LU, 1950, 50 dd.). No, čini
se da je i ovdje u pitanju samo jedna etimologija po zvučnosti (istozvučnosti): grč.
hippos (star. obi. ikkas), lat. equus, „konj" — Hipp{i)us „rijeka Cetina" (cfr. Cornmodus . . . pont em Hippi fluminis vetustate corruptum restituit CIL III 3202, Trilj a.
184). Sve, dakle, što znamo ο vjeri starih Ilira, poznato je po prikupljenom arheološkom materijalu, koji potječe tek iz vremena ustaljene rimske okupacije Ilirije,
dakle od rane do kasne antike.
U početku se taj procès antropomorfiziranja odvijao po grčkim shemama pod utjecajem trgovaca i kolonista (Vis, Brač, Korčula, a kasnije i gradova na obali: Epidaurum, Narona, Salona, Epetium i Tragurium). Međutim, rascjepkanost ilirskog
teritorija, pa plemenska podvojenost, a osobito urođena konzervativnost, nisu
uvjetovali formiranje jedne i jedinstvene religijske ikonografske slike, što potvrđuje
da ni predodžbe u svijesti njegovih štovatelja nisu bile u svim krajevima iste (kanonske), iako se u biti radilo ο istom božanskom biću, koje se na epigrafskim spomenicima (brojnim arama i reljefima) javlja kao Silvan (Silvanus). Zbog tin lokalnih shvatanja i proističu na širem ilirskom području, uključujući i Panoniju (A.
Mocsy, Pannonia, 740. dd.), i znatnije razlike u prikazivanju Silvana.
Zajedno s latinskim jezikom i ostalim sadržajima duhovne kulture, Iliri su
od Rimljana postupno primali i njihovu vjeru koju su donekle prilagođavali svojim
vjerskim shvatanjima, naročito kada su u pitanju širi narodni krugovi. Paralelno
su u njihovu narodnu umjetnost prodirali i pojedini elementi raznih ikonografskih
shema, koje su aplicirali na prve pokušaje antropomorfiziranja svojih božanstava,
a oni neće biti stariji, bar njihove replike u kamenu, od kraja 2. ili 3. st. n. e. U takvoj
kulturnoj i kultnoj simbiozi nastale su brojne varijacije Silvanove kultne slike.
U isto su vrijeme nastali i brojni epiteti složene Silvanove prirode, kao što su 5/7vanus Silvester (Silvestris), Communis, Domesticus, Augustus, Messor, Magla (?)
itd., što kod anepigrafskih reljefa i ara bez reljefnih prikaza uvijek ne dozvoljava
da uočimo i razlikujemo po epitetima ex qualitate njegove suštinske specifikacije,
jer ne znamo kako je bio prikazan Silvester, a kako Communis, odnosno Augustus
ili Vilicus, i slično. Nije nam poznato ni koji od tih likova izražava najstariji Silvanov lik (izgled), iz kojeg bi onda proizašle i sve ostale varijacije Silvanove složene
ikonografije.
Vjerojatno je to bio Silvanus Silvester, čiji je lik posuđen od grčkog Pana, u
stvari Aegipana (interpretatio Graeca), a ime od rimskog antropomorfnog Silvana
{interpretatio Romand), s kojim ilirski Silvan nema ništa zajedničkog osim imena.
Ne znamo ni to kako su ga Iliri prije toga nazivali (možda Vidasus, ime sačuvano
na jednoj posveti u Topuskom), ili možda nije ni imao individualno ime, jer su ga,
moguće, nazivali generičkim nazivom deus ili numen, odnosno kako su već na_ svom
ilirskom jeziku krstili božanstvo (sr. Silvano deo sacrum Rufus, A. i J. Šasel,
ILJug. II br. 533). Da je Silvester mogao biti taj iskonski deus patrius, indicirala
bi i sama činjenica što se upravo ovo božanstvo vrlo često javlja u konzervativnim
sredinama kakve su Rider i Salvium (Glamočko polje). I tako, jednom prihvaćena
šlika, i dalje ce pod utjecajima grčkih, rimskih i orijentalnih recepcija dopunjavati
368
svoj sadržaj i formirati nove Silvanove specifikacije, koje ga dovode u kultnu zajednicu s Merkurom, Liberom, Neptunom, Atisom, a čini se i s Heraklom.
U prilog takvom shvatanju govorio bi i jedan nedavno pronadeni reljef iz Busije u Glamoču (I. Bojanovski, Bull. JAZU, vol. XIII, 1965, 11. dd.), na kojem
je Silvanus Silvester prikazan u kultnoj zajednici s božicom Dijanom. Značenje
ovog reljefa je pojačano time što na njemu uz reljefnu sliku prvi put dolazi i epigrafska potvrda: S(ilvano) S(ilvestri) et Dianae / Au(relius) Platius Var/roni(s) l(ibens)
p(osuit), dakle prvi reljef (spomenik) na kojem je i natpisom potvrđeno da je u prilici kozolikog božanstva prikazan upravo Silvanus Silvester i da je to njegova ikonografska shema. Brojne potvrde pokazuju da se kult ovih dvaju božanstava kod
Ilira uporno održavao i u rimsko doba (usprkos procesa romanizaeije), tako da
njihov primat nije mogao ugroziti ni autoritet samog Jupitra, moćnog gospodara
rimskog Olimpa, zaštitnika i oličenja rimske moći i veličine, na čelu kapitolijske
trijade (Jupiter-Junona-Minerva) i drugih brojnih bogova. I dok j R