I prije pojave Rimljana, u Iliriku je postojala izvjesna urbana tradicija.
Tako od Apijana saznajemo da je Gencijeva država imala sedamdeset gradova
(poleis, 111. 9). Livije također spominje u ilirskoj državi gradove (oppida, urbes)
(LXIV 30, XLV 26), a Ps. Skylax kod Liburna vise luka-gradova (c. 21). U svome
opisu naše obale Skilaks navodi i grčke gradove-faktorije koji su u to vrijeme postojali na Jadranu, a koji su utjecali i na razvitak gradova kod Ilira. Jedan od tih
gradova je i nešto kasniji daorski oppidum na Ošanićima, a nekoliko ih je bilo i
na albanskoj obali. No, glavni su utjecaji za poleogenezu dolazili vise s juga, iz
helenističkih gradova. I napokon, u neka naša naselja su se još prije formalne rimske okupacije, kao u Saloni, Naroni, Epidauru, Risnu i drugima, naselili italski
trgovci i obrtnici i uz Cezarovu pomoć formirali zajednice rimskih gradana, koje
se u vrelima navode kao oppida (ili conventa) civium Romanorum, i to po uzoru na
Rim i druge italske gradove.
Sasvim je u to doba bila drugačija slika u unutrašnjosti Uirika, u kojoj su domaći živjeli u svojim epihorskim naseljima koja su se razvila oko gradinskih utvrda
kao centara (danas Gradine), što se u izvorima nazivaju castella i oppida, ili općenito katoichia (Strab. VII 5,5). Takvih je, po Strabonu, kod Delmata bilo oko pedeset, a među njima i gradova (poleis), kao što su Salona, Promona i Ninia, te Stari
i Novi Sinotion, koje je spalio August. Castella uvijek imaju ruralni karakter i za
njih se, istina mnogo kasnije, kaže quae nulla dignitate civitatis ornantur, sed vulgari
hominum conventu incoluntur et propter parvitatem sui maioribus civitatibus attribuuntur Isid. orig. XV 2,11 (vid. PWRE III s. v. castellum). Za razliku od oppida,
koji su bili centri teritorijalnih zajednica, castella su središta manjih rodovskih
zajednica (M. Suić 1976, 47 ss.). Oppida su pak (epihorska) naselja podignuta
na dominantnim tačkama i redovito utvrdena kamenim zidom u suho i isto takvom
kulom. Neka su oppida, prema Strabonovim riječima (VII 5,5), kao centri plemenskih općina pomalo prerastala i u gradove. No, i pored toga, proći će sedamdesetak
godina okupacije da se i u unutrašnjosti, negdje u ravnici ispod predrimskih oppida,
počnu razvijati naselja rimskog tipa, od kojih su neka prerasla u prve gradove
rimskog tipa ne samo u urbanom nego i u municipalnom smislu, te postala centri
šireg područja oko grada.
Termin grad (oppidum, urbs) u urbanističkom smislu odreduje centar nekog
šireg teritorija koji, u isto vrijeme, posjeduje svoju autonomiju i jurisdikciju nad
širim područjem oko grada; on je u isto vrijeme upravno i ekonomsko središte
toga područja (pretežno su to stočarsko-zemljoradnički gradovi s manje ili vise
razvijenom trgovinom i zanatima, posebno onim tradicionalnim zanatima koji
su služili zemljoradnji i stočarstvu). U našem jeziku naziv ,,grad" polazi
od činjenice što su takva naselja često bila utvrdena zidinama, što ga približava
latinskom terminu oppidum, „utvrđeno naselje na uzvisini" = utvrdeno naselje = grad uopće (M. Suić 1976, 28), srodnost je, dakle ne u lingvističkom
ili etimološkom, nego u semantičkom smislu. To je ujedno i najviši dornet u
procesu poleogeneze iz predurbane faze. Takvim protohistorijskim opidima, središtima pagusa i vikusa, po svojoj ulozi slična su i oppida civium Romanorum
„gradovi rimskih građana" na primorju, gdje je pojam oppidum dobio smisao
„utvrdeni grad" ili naprosto „grad" u kojem žive italski doseljenici s rimskim
gradanskim pravom.
Sav polet i snaga Rimskog Carstva temeljila se upravo na takvim gradskim
zajednicama. Pa, i samo se Carstvo doima kao savez samoupravnih gradova, što
je ipak samo formalan privid, jer je država monarhijskog karaktera, kakvo je bilo
346
i Rimsko Carstvo, u kojem je vojska igrala glavnu ulogu, uvijek nalazila mogućnosti, kada je to trebalo, da skuči samoupravna prava gradova. U kasnom Carstvu,
iako su formalno i dalje postojale stare institucije, u stvari je vladao (upravljao)
okoštali činovnički aparat. No, u početku, u vrijeme ranog Principata, dok je država
još bila u usponu, municipalni je poredak bio jedan od stupova države. Taj procès
formiranja autonomnih gradova i nazivamo urbanizacijom, odnosno municipalizacijom, što u doslovnom smislu znači pretvaranje ili prelaženje predrimskih plemenskih civitates u naselja rimskog tipa i s rimskim gradanskim pravom. U vrijeme
careva iz Julijevske i Klaudijevske kuće urbanizacija Dalmacije se ograničila na
osnivanja italskih kolonija (Salona, Narona, Epidaurum, ukupno njih sedam) i
liburnijskih municipija (M. Suić, Prošlost Zadra, 1981, 225. ss.). Novu fazu urbanizacije Ilirika otvorili su istom Flavijevci (69—96. g.).,
Preduvjet urbanizacije bila je romanizacija domaćeg ilirskog stanovništva,
jer je municipalni grad mogao niknuti samo iz domaćeg etničkog supstrata. Dugo
su se Rimljani u unutrašnjosti zemlje zadovoljavali spontanom romanizacijom,
pa zbog toga i postoji veća razlika izmedu juga i sjevera. Na jugu su najstariji domoroci nosili gentilicije Iulii i Claudii, a na sjeveru (u unutrašnjosti provincije) među
najstarije spadaju Flavii, Ulpii, Aelii i napokon Aurelii. Moralo je proći vise od
stoljeća da se i u unutrašnjosti zemlje