Negdje iz toga perioda potječu i oltari prepozita sa Privilice, za koje bi se moglo
kazati da osvjetljavaju taj prijelaz, a ujedno i potvrđuju pripadnost svetišta Privilica Japodima i japodskoj zemlji.
Što se tiče njihove funkcije, moglo bi se reći da su prepoziti bili izvršni organi
pod nadzorom rimskih prefekata, dok su ovi postojali. Bili su birani iz redova uglednijih domorodaca, najčešće izmedu plemenskih prvaka, pripadnika odličnijih
japodskih klanova, ali nisu morali bitiprincipes, kao što to nisu Proculus Parmanic(us)
praepositus i T. Loantius Ru/us praepositus Iapodum, dok staležu prvaka pripadaju
Licinius Teuda praep{ositus) et princ(eps) Iapodum i T. Flavius . . . . ditanus praepositus et princeps Iapodum, kojeg je civitetom obdario car Vespazijan.65 Prepoziti
čak nisu morali biti ni cives, kao što to izgleda nije bio ni Proculus Parmanicus. Za
principes se smatra da su sačinjavali vijeće uz bok prepozita.66 Ne zna se da li je u
okvirima autonomne župe, a uskoro zatim i municipija, došlo do kakvih modifikacija u funkciji prepozita.67
Čini se da je svetište na vrelu Privilici bilo narodno svetište svih Japoda, kako
je to smatrao i Patsch,68 što bi indiciralo na jedinstvo japodskog teritorija još u
fazi prefekturalne uprave. To bi se slagalo i s činjenicom što Plinije Japode navodi
generatim, a Liburne dijeli na četrnaest civitates (III 139). U krajnjoj liniji, to potvrđuje i spomenuti natp