kulture (i u stvari bilo donekle u kulturnom smislu japodizirano)13, to treba tumačiti
kao utjecaj razvijenije na manje razvijenu kulturnu sredinu, ali i osmatičkom ,,sposobnošću" Grmeča da te utjecaje filtrira.
Što se, pak, tiče Cazinske krajine, japodski (ili japodizirani) dio je na sjeveru
išao otprilike do brdskog hrbata koji dolinu Une odvaja od doline Kladušnice
(ova utječe u Glinu), u kojoj se već osjećaju pojačani utjecaji Panonije, konkretno
panonskih Kolapijana iz šireg područja Siska (Siscia)1*. Kulturni utjecaji Pounja
(preko Grmeča) izraziti su i na Petrovačkom polju (Krnjeuša) (v. Petrovačko polje
u antici).
Pitanje ο kojem se u nauci dosta raspravljalo jeste i porijeklo Japoda. Oni
istraživači koji su polazili od narativnih izvora (koji su još slabo poznavali japodski
arheološki materijal), smatrali su Japode izvorno ilirskim etnosom, koji je u 4. st.
pr. n. e. bio podjarmljen i preslojen od Kelta. Za Patscha su Japodi populus mixtus
(WMBHVI 165), podjarmljen od Kelta. Ονο semišljenje oslanjana vijest Dionizija
iz Halikarnasa (1. st. n. e.) kod Stephana Bizantinca15, odnosno Strabona, koji kaže:
Iapodes, permixta iam Illyriis et Gallis gens . . . ab Augusto Caesare debellati sunt (IV
6, 10). Novija su istraživanja i analize arheološkog materijala ukazali da nije bilo
značajnijeg miješanja ova dva naroda16. Mogli bismo u duhu današnjih shvatanja
reći da su Japodi prihvatili keltsku civilizaciju, a sačuvali svoju tradicio-nalnu
kulturu. Stoga Marié keltsku komponentu svodi na dobre odnose i na trgo-vinske
veze domaéih s panonskim Keltima. Ipak, i Marié smatra da se ne mogu posve
isključiti ni kratkotrajni boravci Kelta u Bosni i Hercegovini, na što upućuju i
ravnomjerno raspoređeni keltski nalazi kako u Bosni, najbogatiji pored Save,
tako i na jugu u Hercegovini (Livno, Duvno, Posušje, Varvara, Gubavica, Čapljina
Stolac). Što se, pak, tiče samih Japoda, Marié smatra da sve tri nekropole kod
Bišća (Jezerine [Pritoka], Ribié i Golubié) ni najmanje ne potvrduju Strabonov
podatak, a pogotovo ne onaj Stephana Bizantinca. U japodskim se nekropolama
našlo i keltskih rukotvorina, kao što su srednjolatenske (i druge) fibule i narukvice,
ali, što jevrlo značajno, nema ni najsitnijeg traga keltskoj keramici, niti utjecajima
keltske keramike na japodsku.
Stari su pisci ilirske Japode miješali i s južnoitalskim narodom Iapyges, tako
yec Hekatej pod kraj 6. st. st. e., kako se to sačuvalo kod Stephana Byzantinca (u
Fragm. Graec. hist. 1,86, koji pod natuknicom Iapygia navodi:' Ιαπυγία- β πόλεις,
μία εν τή 'Ιταλία και ετέρα εν τη Ίλλυρίοι). U osvit protohistorijskog doba
Japodi su, u vrijeme njihove talasokracije na Jadranu, živjeli i u Picenumu u Italiji,
1
3
I Čungar i Kekića glavica su bile naseljene od bronzanog doba do kraja halštata, a posljednja i do rimskog doba, usp. V. Radimsky, Gradina Čungar kod Cazina, GZM VI, 1894, 495.
i d. = WMBH IV, 1896, 73. i d. B. Čović, GZM (A), n. s. XVII, 1962, 41—61.
1
4
Dolina Kladušnice je po svoj prilici bila granična i između provincija Dalmacije i Pano
nije, sudeći bar po pečatu LEG X1III GEM. MART. VICTR. iz Vel. Kladuše, Κ. Patsch, GZM
V, 1893, 679. i d. = V. Radimsky, GZM V, 1893, 492, si. 27 = WMBH III, 1895, 526. d. Ο prethistorijskom stanovništvu vidi B. Čović, Praistorijska nekropola „Petkovo brdo" u Radosavskoj,
GZM (A), n. s. XXI—XXII, 1966—67, 161—167.
1
5
Frg. 16 u FGH, Ίάποδες έθνοςΚελτικον προς τη Ίλλυοία, Διονύσιος εκκαιδεκάτφ (Steph.
Byz. frg. 16). Kai ol Ίάπνδες ôè ηδη τοϋτο επίμικτοι Ίλ/.υριοΐς και ΚελτοΙς έθνος (Strab.
IV 6,10); ύπυπέπτωκε γαο ταϊς "Αλπεσιν αϊ διατείνουαι μέχοι των Ίατιόδων, Κέλτικου τε αμα
και Ίλλυοικοϋ έθνους (Strab. VII 5,2), cf. J. J. Wilkes, Dalmatia, 159:
1
6
Za razumijevanje ovog pitanja potrebno je znati da su Kelti u naše krajeve prodrli izmedu
370. i 360. g. pr. n. e. Literatuni vidjeti u poglavlju ο Nare(n)sima, bilj. 7 i 31.
306
gdje se na umbrijskim natpisima (Tabulae Iguvinaé) proklinju kao Iapuzkum numen
(tj. Iapudiscum nomen)17.
Slično je mišljenje ο Japodima iznio i B. Čović: Japodi su bili dobri susjedi
Keltima, u odredenim prilikama i saveznici; koristili su se oružjem iz keltskih radionica (mačevima i štitovima), ali u unutrašnjosti japodske zemlje, pa ni u Pounju,
teško da je bilo ikakve keltske (etničke) primjese18.
I odlični poznavalac ilirsk