XVII
GRAHOVO Ρ OU E U RIMSKO DO ΒΑ
(Civitas Ditionum)
U jugozapadnom dijelu Bosne, uz granicu Dalmacije, na Grahovu polju,
nalazio se dio plemenskog teritorija Diciona (Ditiones Plin. Ill 142, Strabo VII
5, 3, Ptol. II 16, 5), kojima je pripadalo brdo Ulcirus (mons Ditionum Ulcirus CIL
III 3198 b = 10156 b, Salona), današnja planina Ilica (Uilica), preko koje je vodio
značajan put iz doline Krke u dolinu Unca i Sane1. Klanac kod Graba (Rastello
di Grab) bio je najniži prijevoj (813 m) preko kojeg su Rimljani proveli svoje ceste
u unutrašnjost2.
Staništa Diciona tražena su i u dubini bosanskog teritorija, u dolini Unca i
na Petrovačkom polju3. Medutim, lociranje Sardeata u dolinu Unca (oko Drvara)
traži da se plemenska oblast Diciona proširi na zapad u dolinu gornje Krke i Butišnice, pa do gornje Une4. Time bi se ujedno izmirile i dvije naoko kontradiktorne
vijesti iz antičke starine: po Strabonu, Dicioni su panonsko pleme zajedno s Breucima i Andizetima (oba u provinciji Panoniji), Pirustima, Desitijatima i Mezejima
(Vil 5,3), dok Ptolemej Dicione ubraja u Liburne (II 16,5). Čini mi se da se te dvije
naoko suprotne vijesti mogu (lako) izmiriti ako Dicione lociramo na potez gornja
Krka i Una (sa centrom oko Knina?)5, gdje su se (prema gornjoj Zrmanji?) granicili
s Liburnima, a na sjeveru i sjeveroistoku s Mezejima6. Jer očito je da su i Dicioni,
kao i ostala plemena, osim vrhovine (Grahovo) držali i doline (župe), konkretno
1
Lokacija Diciona: A. Bauer, Zur dalmatisch-pannonische Kriege 6—9 η. Chr, AEM XVII,
135—148. Usp. C. Patsch, WM BH Χ, 1903, 29—60. M. Abramić, VHAD 1926—27, 151. Usp.
J. Bojanovski 1974, 203—206.
- Cestu je počeo graditi P. Kornelije Dolabela, carski namjesnik u Dalmaciji. a završena ie za
cara Klaudija 47/48. g,, I. Bojanovski 1974, 206—219. Usp. i rad istoga u Godišnjaku CB1 —
XXJI/20, 1984, 233—238 (4. Cesta Salona—Siscia via Burnum, odnosno Knin).
3
G. Alföldy, Dalmatien, 52. i bilj. 95. J. J. Wilkes, Dalmatia, 168. 1. Bojanovski. ŽA.
XXV, sv. 1—2, 1975, 269. d. (v. XV pogl., bilj. 11). C. Patsch, RE V, 1913, 1230, s. v. Ditiones
A. Jagenteufel, Die Statthalter, 14—16. Ζ. Marié, Simpozii „Lika", Split 1975, 39. d. J. Medini,
Provincia Liburnija, Diadora, 9, 1980, 385. Usp. C. Patsch, Die Japoden, WM BH VI, 1899,
154. dd. E. Pašalić, 1960, 12. Cf. Ptol. Il 16,5 str. 260, bilj. 20.
4
G. Alföldy, Dalmatien, 52 locira Dicione sve do linije Kulen Vakuf—Bosanski Petrovac—
Ključ (v. i bilj. 36).
0
U izvorišnom području Krke {Titiiis) istraživači traže Ptolemejev polis Curcum (Kourkoum
Ptol. U 16, 6) u njegovoj Liburniji. Ovaj liburnijski kastei M. Suie, Kourkoum (Ptol. II 16, 6),
RFFZ, sv. 6 (1969), 37—43, traži na jednoj od „liburnijskih" gradina u izvorišnom području Krke,
a Ζ. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. g,, VAM III (1971), 52 u samom Kninu,
na mjestu kninske srednjovjekovne tvrdave. Usp. M. Zaninović, Kninsko područje u antici,
ARR 6
VII, 1974, 308—310. Cfr. i M. Suie, Zadar u starom vijeku, 248.
G. Alföldy, Dalmatien, 65, bilj. 95, pomišlja da je Ptolemej pobrkao Ditione s Glindiciomrna, u susjedstvu Pirusta. — Dicioni su se (stvarno) negdje kod Grmeča približavali Mezejima.
262
doline gornje Une i Krke s Butišnicom, zajedno s njihovim planinskim okvirom.
Prema tome, Dicioni bi na sjeverozapadu (prema Gračacu i Udbini) granicili s Japodima, prema zapadu (gornja Zrmanja i Krka?) sa Liburnima, a na sjeveru sa
Mezejima7. Možda bi u kontekstu problema prostiranja Diciona bilo logično govoriti i ο dosad (dovoljno) neodredenoj civitas Pasini (Plin. III 140), koju neki autori
stavljaju oko Plavna, konkretnije sa centrom u Pađene (Pađene : Pasinwri), sjeverno
od Knina, što bi također doprinijelo boljem tumačenju Ptolemeje vijesti8.
Kao brojčano jako pleme sa 239 dekurija (Plin. III 142), Dicioni su morali
imati i odgovarajući teritorij, u smislu kako smo ga naprijed definirali.
Zbog malog broja natpisa, društveno-političku organizaciju Diciona, a isto
tako i njihovu duhovnu kulturu, slabo poznajemo. S obzirom na brojnost populacije (između 35 i 40 hiljada duša?)9, vjerojatno je u rimsko doba i teritorij Diciona
bio razdijeljen u dvije ili više peregrinskih općina (civitates), kasnije municipija.
Na Grahovu polju, odakle nam je poznato svega šest vrlo fragmentiranih
natpisa, antroponimija je domaća, a jedini gentilicij je Aelius:
Aeii[o . . .pa]tri ili Aeli[ae . . ma]tri{1) (CIL III 14971)10;
__ } P. Ael{ius) Firmus (GZM 1906, 180, si. 32 = WM BH XI, 138, si. 33);
A]el(io) M[ax]imo . . . (GZM 1906, 180, si. 33 = WM BH XI, 138, si. 34).
Natpisi su nadeni na Mramorskom groblju u Grahovu, pored puta u Livno11.
Sa istog mjesta potječe i žrtvenik u počast domaćeg božanstva Silvana: Sijlvano)
s{ancto1) Messori (CIL III 14790), bez imena dedikanta. Inače, Silvanova speeifikacija Messor u našim krajevima nije poznata, a ova je vjerojatno nastala pod
utjecajem romanizacije (interpretatio Romano)1'2'. Na nadgrobnom spomeniku sa
Gradine u Grahovu (Arežin Brijeg) spominje se i aktivni vojnik Valen[tinianus1]
miles legion[is //?] a(d)iutricis, kome je spomenik postavila supruga Tat(t)a, također
domaće ime, inače često na jugoistočnom ilirskom području13.
7
Dicioni bi sa 2 3