po u, I eye. je išla od Tome Arhiđakona41 i Farlatija (Ulyr. sacr. IV, 168), a koju
su podržaVali A. Evans (ARI I i II, 68), F. Bulić (BD X, 153) i K. Patsch (GZM
1895, 285 i 1897, 227)42, dobila nove snage tek kada su V. Radimsky i K. Patsch
otkrili brojna predrimska Π rimska nalazišta na Duvanjskom polju. Osim brojnih
gradinskih naselja (njih 41 na širem području Duvanjskog polja, Buškog blata i
oko Vira), Radimsky je dao i prve podatke ο rimskim naseljima (Eminovo Selo,
Duvno-Županjac, Crvenice, Borčani, Žbanica), medu kojima je i ono u Žbanici
(Stipanići), ο kojem u literaturi kasnije nalazimo vrlo malo podataka. Novija istraživanja su pokazala da samo u užem arealu Duvanjskog polja ima 35 gradinskih
objekata43.
Posebno su dobre rezultate dala Patscheva istraživanja u Duvnu, Borčanima
i drugim mjestima. Na aktivnom katoličkom groblju na Karauli u Duvnu, gdje
se nalazilo ukopno mjesto i u rimsko doba (GZM 1904, 340), kako smo već vidjeli,
nadeni su brojni spomenici kultnog (Diana, Silvanus, Armatus) i sepulkralnog
karaktera (urne-sarkofazi s epihorskom ornamentikom i onomastikom), svi s jakim
pečatom autohtone duhovne i materijalne kulture, što potvrđuje da su u ovom rimskodobnom naselju živjeli i brojni domoroci. lako ovi spomenici uglavnom datiraju
iz 2. st., čini se da naselje u Duvnu nije izvorno rimska naseobina, nego da nastavl a
kontinuitet predrimskog naselja. U prilog tome bi govorile i delmatske gradine__
Selimovića u Duvnu i Gradina kod Gaja (Podgaja) iznad Duvna44. Radi se,
dakle, ο naselju s kontinuitetom koje je svoje staro ime moralo saeuvati i u rimsko
doba.
Patscheva iskopavanja na Crkvini u Duvnu (oko današnjeg franjevačkog
samostana) donijela su posebno dobre rezultate. Tu su (uz potok Seget) otkopani
ostaci veće rimske naseobine na oko 15 hektara. Očito se radi ο rimskom objektu,
što potvrđuju i carski građevinski natpisi45 i drugi čisto rimski nalazi: dijelovi brončane (carske?) statue, ulomci rimskih opeka (crijep), medu kojima i ranocarska
opeka s pečatom Pansiana; ostali građevinski materijal i arhitektonski elementi
(stupovi, njihove baze i glavice pilastara itd.), kao i tehnika i strukture rimskog
graditeljstva. Sve nosi izraziti pečat rimske importirane materijalne kulture. Što
se, pak, tiče središnje građevine na Crkvini, koju je Patsch, možda i s pravom,
nazvao forumom (po njemu Delminija), sva je prilika da je to bio dio koji je pripadao putnoj stanici tada već izgrađene ceste a Salonis ad Hedum casteilum Daesi4
1
Thomas, Hist. Salon, cap. 1: „Dalmatia seeundum Isidorwn est prima pars Graeciae et
dicitur a Delmi civitate antiqua, quae ibifuit: sec ubi haec civitas Delmis in Dalmatiae partibus fiter it,
non satis patet; verumtamen Dalmatia dicebatur olim largius: Est enim regio quaedam in superioribus
partibus, quae dicitur Delmina ubi antiqua moenia ostenduntiir ibique fuisse Delmis civitas memoratur
. . ." Usp. i I. Bojanovski 1974, 235. i bilj. 13.
42
Razlog što su Rimljani preselili Delminium u Duvno i što se njegov razvoj nije nastavio
pod Libom, to j est u Kongori i Borčanima, kako navodi K. Patsch, GZM XVI, 1904, 309, „valja
tražiti u boljoj sposobnosti Županjca sa komunikacionog gledišta". Usp. i njegov rad „Delminium"
PW RE VIII, 4 (1901), col. 2448. i d. Usp. i Ballif—Patsch, Strassen, 25. G. Novak, Enc. dell'arte