Maximinus, Varranus itd.). Domaća imena susrećemo na svim nalazištima, ali
su najčešća u Duvnu (Karaula) i Borčanima, što još ne mora značiti da su to bi a
i najkonzervativnija mjesta, s obzirom da se sačuvao manji broj natpisa: Duvno
Mattonia Tertia, žrtvenik Armato Augusto (CIL III 14320, 2); Sestia Onesime,
žrtvenik Armato (C. III 14320, l); 28 T. Fl(avio) Ursio Lavoni con[iug]i (C. III
14320, 8 = G. Alföldy Perso-nenn. 317, odn. GZM 1897, 236; . . .? avietis Ba[. .
. (GZM 1897, 239, si. 14).
Ovi primjeri potvrđuju da su domoroci stanovali i po većim naseljima, ali se
vremenski ne mogu pobliže fiksirati.
Duvno
I]ulio Teutmeitis fil{i)o Pla[torP. (CIL III 12812 p. 2328, 239 = GZM
1897, 239, si. 14a u bilj. 1, odnosno V. Radimsky, WM IV, 157, si. 51: Borčani
Buvo uxor (var. Buo, GZM 1970, 8), GZM 1904, 353;
Dastoni matri et Paiioni sorori, postavio P. Ael. Varro (CIL III 14676
7 = GZM 1904, 535, si. 78);
Prisoje
Panoni coniugi (ib. P. Ael(ius) P. f. i T. Curiatius), GZM 1970 11
si. 2;
Aelia Buo (ib. P. Aelius Iuvenalis i P. Aelius Victor Varranus), GZM
1970, 6—11, si. 1.
Među epihorička imena idu i ona s epitafa iz Letke (CIL III 9740 = 13185 p.
2326, 160) Severo infelicissimo qui decid(i)t in Pannoniacum duo[bus] filiis Misaucis.
Spomenik je postavio Varronianus [Tl]ata patronis29.
Sve je to domaći svijet, još uvijek čvrsto vezan za tradicije. Kao takve, obično
ih prepoznajemo po njihovom epihorskom kognomenu. koji je sve češće kalkiran
(Maximinus, Quintus, Iuvenalis, Victor, Ur sinus, Ν epos, Severus itd.). itako pomalo
izjednačen (romaniziran) s onomastičkom praksom u Carstvu. S istim se tendencijama susrećemo od druge polovice 2. st. i u drugim područjima naše provincije,
u Salvijumu na primjer.
S obzirom na mali broj natpisa, vrlo je čest kognomen Victor, i inače jako
proširen posvuda po Carstvu30, ali nam se na Duvanjskom polju dva puta javlja
na vrlo fragmentarnim natpisima: Vict]ori f(ilio) (GZM 1904, 349 Borčani) i Vict[o]r
(GZM 1897, 237, si. 10 Duvno, Karaula) Isti kognomen ima i P. Aelius Victor
Varranus, decurio i quattuorvir quinquennalis municipi Delminensium iz Prisoja
(GZM 1970, 8). Vjerojatno u tome smislu valja tražiti rješenje i za natpis iz Mokronoga, dakle I(ovi) Cap(itolino) Victor dec(reto) d(ecurionum) l(oco) c(oncesso), itd 31
Vrlo je malo podataka ο strancima, jer neka imena (Licinius, Aemilia?, Surus)32
mogu biti domaća i strana. Tako se italski gentilicij Licinius javlja u Rideru i Zenici
i kod domaćih. To isto vrijedi i za imena Aemilia, Marcellina i Surus33. T. Curiatus
28
G. Alfoldy, Personennamen, s. v. Sestia i Onesime, Mattonia i Tertia.
Pogrešno datiran kod O. Hirschfeld-a, Hermes XXV, 352 = Kleine Schriften, 1913,
388 u 1. st. Spomenik potječe iz 2. st., G. Alfoldy, Dalmatien, 157 i bilj. 72. K. Patsch, GZM
XVI, 1904, 327, bilj. 2. = Ballif— Patsch, Strassen I, 61.
30
G. Alfoldy, Personennamen, s. v. Victor (proširen posvuda, takoder i kod kršćana, tako
isto i u Dalmaciji).
3
1
Ο čitanju natpisa usp. bilj. 19.
32
Ae1]milia Marcellina, CIL III 13887, Crvenice; Di{anae) Lici[ni..] Ama [. . ., CIL III
14320, 5, Duvno—Karaula, po posveti Dijani, očito, oboje domaći; Sur[usl] mil. leg. VIII
A[ug]., GZM (A), n. s. XXV, 1970, 16, Letka s posvetom Marti deo s(acrum).
33
K. Patsch, Prilog povijesti grada Nove (Runović), GZM VI, 1894, 105—106 = WMBH
IV, 1896, 273—274, smatra da je istočni dio Duvanjskog polja pripadao municipiju Nove (rnunicipium Novensium) u Runoviću (Imotsko polje). Nije bilo razloga da se cijepa prirodna cjelina
kakva je Duvanjsko polje.
29
222
ima italski gentilicij (GZM 1970, 11, Prisoje). Možda je u pitanju potomak veterana
iz Troade u Italiji34.
Slična je situacija i s kultovima. Dedikanti su najčešće domaći, kao i božanstva
kojima prinose svoje nakane. Kult, inače, sasvim nepoznatog Armata (Armatus
CIL III 14320, 1—2, Karaula u Duvnu), očito ima lokalni karakter, pod čijim se
latiniziranim imsnom, možda, krije domaće božanstvo (Patsch). Postoje i mišljenja
da su imena dedikantkinja Mattonia Tertia i Sestia Onesime, vjerojatno obje libertinskog statusa, stra.nog porijekla35, što bi Armata moglo identificirati i kao neko
strano (ali lokalno) božanstvo. Od domaćih kultova dobro je zastupljen kult ilirskih
božanstava prirode — Silvana i Dijane (Duvno—Karaula, Crvenice)36, ali s njihovim latiniziranim imenima (interpretatio Romana), što ukazuje na utjecaj romanizacije i na sferu duhovnog života. Na jednom ulomku s Karaule u Duvnu prikazan
je i Liber, grčki Dionis, ali interpretiran na rimski način37.
Rimskim, importiranim, kultovima pripadaju i posvete iz Crvenica (IOM
P. Ael(ius) Quintus, AP 7, 1965, 138), Letke (Marti deo sacrum. Sur(us1), mil. leg.
VIII AUG, GZM 1970, 16, sl. 4) i (možda) iz Borčana (Herculi Augusto sacrum,
CIL ΠΙ 14976, 2). Što se pak tiče posvete Iovi Inturb(atoT) iz Letke (CIL III 14976,
3) pomišlja se također na sinkretizam, jer Jupitrov epitet inturbatus, inače, nije
poznat38.
Navedeni spomenici većinom potječu iz druge polovice 2. stoljeća, pa se i
na njima već osjeća jaki izraz romanizacije ग7F