opravdanost i težinu, jer Siculotae kao civitas poznaju Plinije i Ptolemej, dakle tek
u carsko doba58.
U 1. st. još se ne osjeća romanizacija ove civitas. Čitavo se podrucje odlikuje
dubokim konzervatizmom, što se vidi i po upotrebi domaćih imena još u 3. st.,
što napose dolazi do izražaja kod ženskih imena. Počeci romanizacije vezani su
za pojavu gentilnog irr.ena Aelii — po Hadrijanu ili po Antoninu Piju, ali su u
municipiju relativno brojni i Aurelii s prenomenom T(itusy°9.
Municipij u Kominima se, vjerojatno, razvio iz jednog od vodećih centara
peregrinske civitas (po svoj prilici iz susjednog oppiduma „Gradovi", na Velikom
Pliješu, J. Knežević, 17), u vrijeme Marka Aurelija i njegova suvladara Lucija Vera
(ovome je ovdje bio podignut i spomenik s posvetom)60, od kojih je jedan dio peregrina i dobio civitet. Međutim, moramo računati i s činjenicom da je dobar broj
domorodaca, također Aurelijevaca, građansko pravo dobio tek Karakalinim ediktom
(212. g.). To bi bio treći sloj rimskih građana u municipiju. Nakon sticanja gradske
autonomije, u grad su se, privučeni njegovim prosperitetom, koji se zasnivao u
prvom redu na rudarstvu, doselili i gradani italskog porijekla, koji su ovamo penetrirali preko Salone, Narone, Dokleje i drugih primorskih gradova: Aemilii, Baberii,
Caesii, Egnatii, Gavienii, Paconii, Pletorii, Statii i drugi61. Disperzija Italika u unutrašnjost provincije, medu kojima je bilo trgovaca, zanatlija, rudarskih stručnjaka,
poduzetnika itd., bilaje, najvjerojatnije, povezanaza napore Hadrijana i nasljednika
oko romanizacije i integracije Ilirika. Uz tu je pojavu stranaca vezan i import grčkih,
a uskoro i orijentalnih kultova. Tako je M. Ulpius Gellianus, viši državni službenik,
posvetio žrtvenik egipatskom božanskom paru Serapisu i Izidi62. S tim u vezi je i
pojava grčkih imena, kao što su liberta Egnatia Soteris i Caesis Asteris, Montanova
supruga (WM XI, 126 d.) itd.
Vjerojatno je i pojava Delmata u dolini Ćehotine bila u vezi s rudarskom djelat"
nošću. Tada su se ovamo doselili brojni Delmati iz njihova centralnog područja
između Cetine i Krke, prvenstveno iz Ridera, što se odrazilo i na domaći onomastikon, koji po nekim antroponimima pripada srednjodalmatinskom imenskom području63, ο čemu je već bilo govora. U tome smislu su posebno karakteristična ženska
imena na -o, kao Vendo, Panto, Cato, Testo, Trito, Tritano, Two i druga64.
5S
Plin. III, 143. Ptol., II 16, 5.
T(itus) je bio prenomen Antonina Pija, adoptivnog oca Marka Aurelija i Lucija Vera.
Prema G. Al l;f