su saČuvali materijalni ostaci. Ukoliko to rubno podruçje prema Panoniji nije bilo
zbog bogatstva šumama, izdvojeno kao poseban fiskalni teritorij, najvjerojatnije
je pripadalo administrativnim centrima u Rogatici i Domaviji. Preko Romanije
je vodio i magistralni put koji je dolinu Bosne povczivao s rudarskim distriktima
na Drini, a u širem opsegu i s velikim gradovima na jugu provincije (Narona, Salona)
i na sjeveru (Sirmium). Na tu se cestu oslanjala i antička Rogatica. Preko Romanije je prolazila pored brojnih prethistorijskih naselja (gradina) i nekropola, što
je sigurna potvrda da se radi ο pradavnoj komunikaciji, koju su tek Rimljani uredili
kao pravu zidanu cestu (via munita).3
Istraživanjem ilirskih gradina i nekropola sa zemljano-kamenim humkama
(tumuli) na Glasincu i okolici potvrden je kontinuitet života od srednje bronze
(oko 1500. g. pr. n. e.) sve do sredine latena, negdje oko 250. g. st. e, s najvećim procvatom u starije željezno doba, negdje između 850. i 500. g. pr. n. e. U nauci je ova
visoko razvijena metalodobna kultura poznata kao „glasinačka kultura". Njeni su
nosioci bili Iliri, najvjerojatnije Autarijati.4 Iz nama nepoznatih razloga ova se
kultura, a čini se i političko-etnička zajednica, sredinom latena gubi, kada u tumulima nestaje karakterističnog „glasinačkog" materijala. Taj fenomen u stručnoj
literaturi nije do kraja objašnjen, iako se to pokušalo tezom ο etničkoj smjeni na
ovim širinama.5 Navodno je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do kulturnog vakuuma, koji je trajao sve do rimskog vremena, kada je rimska varošica
u Rogatici doživjela procvat (2. st.), ali se, sudeći po arheološkim nalazima, ta
obnova života u mnogo skromnijem obliku javlja na Glasincu.
Ako bi se prihvatila hipoteza ο Autarijatima kao nosiocima „glasinačke kulture",6 značilo bi da su se Desitijati u rogatičku kotlinu naselili naknadno i u dužem
vremenskom procesu nastanili uglavnom župnije krajeve. To bi donekle objaš3
4
Ibidem, 172—177. i 186—188.
Ο istraživanjima vidjeti: Ć. Truhelka, Đ. Stratimirović i F. Fiala u GZM I—IX,
1889—1897. Tipološke i kronološke problème obradili su A. Benac i B. Čović, Glasinac I (1956)
i II (1957). Ο nosiocima glasinačke kulture usp. F. Papazoglu, 1969, 69—97 (poglavlje ο Auta
rijatima), i Β. Čović, Ο izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak CBI V/3, 1967, 103—122, posebno 115—116. — Pretpostavljajući da su „Autarijati" skupno ime za plemenski ili natplemenski
savez (za neodređen broj plemena), F. Papazoglu pomišlja da su ta plemena na određenom stupnju
razvitka izbila na površinu pod vlastitim imenima — Dindari, Desitijati, Glindicioni i dr. tek nakon
slabljenja „autarijatske" zajednice, nav. dj, 85—86.
s
B. Čović, dj. nav. u bilj. 4, 111—116. Ο granicama raspravlja i M. Suić, Ο granicama
Autarijata, Istorijski zapisi, XIII (1957), Cetinje, 118—119, a smješta ih od gornje Neretve do
Drima. Usp. i njegov rad „Gdje se nalazilo jezero iz 24. pogl. Skilakova Peripla", GZM, n. s. VIII,
1953, 124. i dalje. F. Papazoglu 1969, 83—85. i bilj. 48a, locira ih od Glasinca do doline Zapadne Morave. C. Patsch, WM BH XII, 1912, 79—80, ih je locirao od Hutova do Orahovice
sjeverozapadno od Konjica, s lijeve strane Neretve, a H. Kiepert, FOA XVII, 1903, o d gornje
Neretve do gornjeg Lima. Usp. i Ć. Truhelka, GZM V, 1893, 115—116. Ο Autarijatima v. naprijed
III pogl. Cf. i B. Cović 1976. 105 dd. (v. str. 112, bilj. 50).
6
Ova se hipoteza zasniva na arheološkim istraživanjima prostora između Drine i Morave,
na kojem se nalazi na „stotine i hiljade (tih) tumula, u većim ili manjim grupama itd." (F. Papazoglu 1969, 84), a koji pokazuju „veliku srodnost sa nekropolama glasinačkog tipa". F. Papazoglu, ibidem. Ο torn vidjeti D. i M. Garašanin, Neue Hügelgräberforschung in Westserbien,
AJ, 2 (1956), 11. i d. M. Garašanin, IstoĆna granica Ilira, Posebna izdanja ANUBiH, knj. IV/1,
148, ι bilj. 87. i drugeradove. Usp. i B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3,1967,115—119, Na osnovu
navedene literature, F. Papazoglu 1969, 83, zaključila je: „Arheološka istraživanja su, međutim,
pokazala da je u halštatsko doba ovde (dolina Zapadne Morave i južni dio zapadne Srbije između
Drine i Velike Morave, I. B.) cvetala materijalna kultura srodna kulturi zapadno od Drine (uključujući i Glasinac, I. B.) i da se ta kultura nadovezuje na bronzanodopsku bez vidnog prekida."
170
njavalo i kulturni hijatus na Glasincu i Romaniji od najmanje dva do tri stoljeća.7
Ili su možda i Desitijati samo dio Autarijata koji je ostao u njihovoj prvobitnoj
zemlji? To bi bilo u skladu s ponešto neodređenim podatkom Veleja Paterkula ο
susjedstvu Pirusta i Desitijata (quippe Perustae et Desitiates (corupt. De Siciales)
Delmatae Veil. II 115, 7).
Sve što ο rimskom gradu u Rogatici znamo, poznato nam je po arheološkim
i epigrafskim nalazima iz Rogatice i njene okolice. Areal rimskog naselja u Rogatici
zauzimao je prostor današnjeg grada između Toplika na jugu i industrijskog dijela
na sjeveru. Grad se prostirao, kao i današnji, na ravnom, nešto povišenom prostoru
između brda Ljuna i Rakitnice. Iako zbog izgrađenosti gradskog areala ovdje nije
bilo arheoloških iskopavanja, slučajni su nalazi, i manji sondažni zahvati, pokazali
da se rimske supstrukcije nalaze već na dubini od 20 do 30 cm. Na parcelama zvanim Mazlulovine, u Ulici Hasana Kikića, na dubini od 50 cm otkopan je betonski
pod, a u blizini je, navodno, bila i „grčka crkva". Rimskog građevinskog materijala
nalazilo se po cijelom gradu, od mahale Toplik do bolnice.8
Nađeno je (uglavnom uz potok Toplik, pored kojega je vodio i rimski put), i
desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika, koji daju
mogućnost da se, bar donekle, upoznamo sa društvenim prilikama u rimskom gradu,
ο njegovoj upravi, pojedinim gradjanima i ο njihovim vjerovanjima.9 Na natpisima
se javljaju i imena gradskih duumvira i dekuriona: P. Ael(ius) Clemens II vir (CIL
III 8366, usp. p. 2127), sva je prilika, identičan je s istoimenim P. Ael(ius) Clemens . .
. veter (anus) (CIL III 8367); P. Ael(ius) Albanus10 bio je duumvir quinquenalis, jedan
od dvojice načelnika koji su bili izabrani na pet godina sa zadatkom da sastave
popis građana i izvrše izbor gradskog vijeća (ordo decurionum). P. Ael(ius) Clemens
Iunior, vet(eranus), drugi je veteran među magistratima antičkog grada pod Ljunom;
obavljao je također dužnost duumvira, jednog od dva gradska pred-sjednika, a
bio je zadužen i za izbor gradskog senata (vijeća).11
7
Tezu ο Autarijatima kao nosiocima kulture ranijih faza željeznog doba — u 8. do 4. s
pr. n. e., B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3, 1967, 116, vezuje sa tzv. ,,kneževskim" grobovima
iz Ilijaka, zapadno od Rogatice, što znači da bi Autarijatima pripadala i cijela dolina Rakitnice
s Rogaticom i okolnim brdskim područjem. Usp. B. Čović, GZM (A), n. s. XVIII, 1963, 56.
i d. i Glasinac II, 35. i d.
8
K. Patsch, Položaj rimskih naselja u Sopotnici i Rogatici, GZM XIX, 1907, 467—469 =
= WM BH XI, 1909, 181—161. Isti, Bilješke iz dnevnika, GZM XXIII, 1910, 201—203 = WM
BH XII, 1912, 159—161. Cf. C. Patsch, AEM XVI (1893), 88—90. Sve natpise iz Rogatice obnovio
je 1. Bojanovski, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, N. st., XI, 1967, 143—145. — U vrtu
Abdulaha Agića (ranije vlasništvo Matovića) iskopao sam i manju sondu. Na dubini od cca 0,25 m
pokazao se zid (pravac sjever—jug), debljine 0,60 m, zidan u krečnom malteru. Na većim dubinama
(vlasnik je kopao i preko jednog metra) ima i dosta ulomaka opeka, najviše od tegula. Nađe se
i cijelih tegula i drvenog ugljena od paljevine (?). I na njivi Rabije ud. Derviš-bega Sokolovića,
koja graniči s Agićevim vrtom, ima dosta rimskog građevinskog materijala — opeka, crijepa i pritesanog kamena. Na njivi Esada Behlulovića (nekada Ćakarića) zidovi leže već na dubini između
0,20 i 0,30 m. Usp. moj nav. rad, str. 145, bilj. 12a.
9
Natpise su izdali O. Blau, M. Hornes, V. V. Vukasović, K. Patsch i D. Sergejevski.
Katalog svih natpisa v. I. Bojanovski, 1967,145—158, br. 1—13 (dodana su i dva nadgrobna
spomenika iz Plješevice), sa iscrpnom literaturom uz svaki spomenik. I s t i , ČIG, VII, Tuzla
3 967, 47—49, si. 5 — ara posvećena Mitri.
1
0
Gentilicij Flavius (CIL III 12747 i kod drugih izdavača) treba čitati Ael(ius), I. Boja
novski 1967, 148, br. 3, si. 4a. Revizija je u skladu s kompozicijom natpisa, a treće slovo u onomastičkoj formuli P. Ael(ius) Albanus jasno se cita kao E, kako je to čitao i M. Hoernes, AEM
lV(1880),p.46 = CIL III 8368: u 2. r. A]el(ius), une Flavius).
1
1
I. Bojanovski, ČIG, VII, Tuzla 1967, 47—49, si. 5.
171