gova logora za toliku vojsku.30 K. Patsch, je ovaj logor {Standlager) tražio na desnoj
obali Neretve kod Narone, ali mu ostatke nije pronašao (C. Patsch 1922, 54).,
Oktavijanov ilirski rat (35—33. g. st. e.)
Ako zanemarimo povremene kontakte u toku delmatskih i japodskih boibi s
Rimljanima, historijsko doba današnje Bosne i Hercegovine, u stvari, počinje tek s
pojavom rimskih legija na njenom tlu u Oktavijanovu ratnom pohodu na Iliriju.
Međutim, na pitanje kako je i kada unutrašnjost Ilirije pala pod rimsku vlast, u
nauci nema jedinstvenog stanovišta. Već dugo se vodi rasprava ο tome je li Bosnu
i unutrašnju Hercegovinu zauzeo već Oktavijan, kasniji car August, u svom ilirskom
ratu, ili je to učinio njegov pastorak i nasljednik Tiberije u svom panonskom ratu
(Bellum Pannonicum) od 12. do 9. g. st. e. Po shvaćanjima, mahom starijih,
istraživača, kao što su Th. Mommsen, J. Kromayer, O. Seeck, V. Gardthausen,
G. Veith, J. Dobijaš i drugi, smatra se da je Oktavijan 35. g. dopro do Siska (Siscia)
i tu osnovao jako uporište za dalja osvajanja istočne i jugoistočne Ilirije i Panonije.
Po tim bi shvaćanjima Oktavijan zauzeo samo zemlje Japoda, i to ne sve, i Segestana
u zapadnoj Hrvatskoj, dok je krajeve istočno od Siska, pa tako i Bosnu, pokorio
tek Tiberije. Konačno su svi ti prostori okupirani u toku velikog ilirskog ustanka
6—9. g. n. e. (Bellum Batonianum).31
Jedini antički pisac koji je opširnije opisao Oktavijanov ilirski rat (Bellum
Illyricum) bio je Apijan Aleksandrijski, pisac drugog stoljeća. Iako je opširnije opisao
borbe s Japodima, Segestanima i Delmatima, ni Apijan nije dao pobližih podataka
ο borbama s Desitijatima, Mezejima i drugim plemenima iz današnje Bosne i Hercegovine. On samo naglašava da je Oktavijan osvojio cijelu (spac. I. B.) Iliriju, a što
nije sam učinio, to su napravili njegovi generali Marcus Vipsanius Agrippa, Fufius
Geminus, Valerius Messalla i Statilius Taurus. Stoga neki noviji autori, kao što su
G. Zippel, Ν. Vulić, C. Patsch, G. Ferrero, Ο. Hirschfeld, E. Swoboda, A. Betz i
dru -ν koji su vise povjerenja ukazali Apijanovu kazivanju, smatraju da je u ovome
ratu u .· ^:ke Oktavijanu pao veći dio Bosne, a po N. Vuliću, čak i zapadna Srbija.32
30
Parcijalno iskopavanje objekta na Gračinama (Humac) 1977—1980. g. ne daje sve ele;
mente za valorizaciju. Da se radi ο vojnom objektu, bar u njegovoj starijoj fazi, potvrđuju pečat'
na tegulama (LEG Uli F. F., LEG VIII AUG, COH I BELG, COH VI[II VOL?]) i pokretni nalazi
(v. bilj. 28). Po Ugovoru br. 03/4-249-1/77, odgovorni istraživač ovog naučnoistraživačkog projekta
bio je Ivo Bojanovski. — U pripremi je naučna obrada žigova na tegulama (16 pečata): LEG VIII
AUG — 3, COH 1 BELG — 7; QCP PANSIANA — 4 i TREI (?) — 1 (I. Bojanovski) i pokretn i
nalazi: keramika, metal, staklo i kost (V. Atanacković-Salčić). Numizmatičke nalaze, njih vise od
sedamdeset, obradio je pok. Gojko Kraljević iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
3
1
Glavni izvor za Oktavijanov ilirski rat je Apijan Aleksandrijski (111. 10, 14, 16—19, 21.
22; 10, 17, 23). Literatura: G. Veith, Feldzüge, 1914, ν. bilj. 21. G. Zippel, 187, 225—235. C.
Patsch, Lika, 28—30. V. Gardthausen, Augustus, 1891, 317—330. J. Kromayer, Die illyrische
Feldzüge Octavians, Hermes, vol. XXXII[, 1898, 1—13. F. Šišić, 1925, 95—96. Ν. Vulić, rad
cit. u bilj. 32. E. Pašalić, Quaestiones de bello Dalmatico Pannonicoque, Godišnjak ID BiH.
Sarajevo 1957, 245—300 = Sabrano djelo, Sarajevo 1975, 376—421. M. Zaninović, Delmati 1,
32. s literaturom u bilj. 19. J. J. Wilkes, Dalmatia, 46—77. Usp. A. Bauer, Zum Dalmatisch-pannonischen Krieg 6—9. n. Chr., AEM XVII, Wien 1894, 135. ss. G. Novak, Prošlost Dalmacije,
1944, 45. d.
32
N. Vulić, Oktavijanov ilirski rat i izgnanje Skordiska iz Gornje Mezije, Glas SKA, vol.
72, Beograd 1907, 2—26. I s t i , Oktavijanov ilirski rat, Glas SKA, vol. CLV/78, Beograd 1933, 13—
24, posebno 16. E. Pašalić, 1975, 398, 401. V. bilj. 33.
42
Svakako da se još u to doba ne može govoriti i o formalnoj okupaciji i aneksiji
zemlje> jer se Oktavijan uglavnom zadovoljavao simboličnom predajom oružja,
talaca i danka. U većini je slučajeva, što ih je opisao Apijan, do predaje dolazilo
bez borbe, iz straha od pojave jačih rimskih snaga, s kojima se razjedinjena i slabije
naoružana, a napose manja, plemena nisu mogla odmjeravati. Otpor su pružala
icdino jača plemena — Japodi, Segestani (Colapiani), Delmati, Desitijati i Mezeji,
ali posljednje Apijan i ne spominje. Prema tome, Oktavijan bi, u stvari, zajedno sa
svojim generalima, samo simbolično, nominalno pokorio (cijelu) Iliriju, reklo bi se
vise diplomatskim nego vojnim sredstvima.33
Za Rimljane se radilo ο krupnim interesima, jer je za njih Ilirija bila vrlo značajna. U prvom redu je trebalo osigurati komunikacije između istočnih i zapadnih
provincija, a one su vodile preko Ilirije i Panonije. Uz to je Ilirija mogla postati
neiscrpan izvor ljudske snage za rimsku vojsku i privredu (kao što je to i postala),
a da i ne spominjemo njene bogate prirodne resurse. Napokon, Oktavijan je žarko
želio vlastite uspjehe i dokazivanja, koja bi mu donijela premoć u nadmetanju s
Markom Antonijem za Cezarevu političku baštinu. Sve navedeno, a napose nedavni
porazi rimske vojske u borbama s Dematima, Japodima i njihovim saveznicima,
potakli su Oktavijana da s akim snagama udari na Hire i na taj način spere ljage s
riniskog oružja.
Pravo značenje Ilirije za Rim i njegovu hegemoniju ocijenio je još Gaj Julije
Cezar, kada je u zenitu svoje moći (49. g.), navodno, izjavio da bi svu svoju moć i
vojsku zamijenio za Ilirik i jednu legiju (Plut. Caes. 31).34 Toga je bio svjestan i
Oktav a.. kao Cezarev politički nasljednik, pa je, čim je nakon pobjede nad Pompejem sred io prilike u Italiji, poveo jaku vojsku na Iliriju i Panoniju u namjeri da snažnim udarcem zauvijek riješi te neugodne odnose.
Rat je započeo 35. g., a završio 33. g. st. e. Najprije je M. Vipsanije Agripa,
Oktavijanov vojskovođa i prijatelj, a kasnije i zet, uništio gusare na Mljetu i Korčulia
a Liburnima oduzeo sve brodovlje. Bila su u toj kampanji savladana i brojna manji
plemena—Oxyaîoi, Pertheenâtai, Bathiâtai Kambaîoi, Kinâmbroi, Merroménoi,
Pyrissaîoi, vjerojatno jedan njihov manji dio. Jači otpor su pružili Dokleâtai, Kârnoi.
Interfrourînoi, Narésioi i Glinditiones.36 Tada je na vojnu krenuo i sam Oktavijan.
Ratovalo se na širokom frontu, u vise kolona, sve od Salasa u Alpama do Panona
(App. 111. 17). Najviše su muke Rimljanima zadavali Salasi (njih je savladaojMesal&JKorvin), pa Japodi s one strana Alpa (sjeverno i sjeveroistočno od Kapele i
Plješivice), pa Segestani oko Siscije, a zatim Delmati, Desitijati i Panoni (App.
Najprije je Oktavijan udario na J apode s onu stranu Alpa i oni su se povukli
u brda ι šume, te iznenadnim napadima pružali Rimljanima snažan otpor i nanosili
velike gubitke. Jak otpor su pružili i branitelji njihova glavnog „grada" Metuluma,
V bil" 32 Alföld y> Dalmatien, 25. E. Pašalić, 1975, 405, 407, 418. Ν. Vulić, 1933, 13—24.
nrilil· *J?roJatno je Cezar svoje poznavanje Ilirije dugovao Varonu, koji je vrlo dobro poznavap
Teren " vlku u Ppsljednjem stoljeću stare ere, cf. Varro, rust. I, 17, 2; 2, 10, 7 dd; 3, 14, 4. M.
jedan ^ ■ rro> svJestan svog ilirskog kognomena (Varro, što ga je C. Terentius Varro, cos. 216,
bavio Τ ^egovin Pređa, dobio u ratu 229/228. jer je ubio neprijatelja po imenu Varro), mnogo se u
iiiri·· .τ m prilikama- Kao kvestor (?) u delmatskom ratu 89. g. (?) osobno je upoznao prilike
XXlZ.vvfP· G · Alf öldy, Dalmatien, 36. d. J. Šašel, J J. Wilkes, Dalmatia (recenzija), u AV
1912 i ]Q?Q21970—71' 301' — Vrelo: Varonovo djelo Rerum rusticarum libri très,G. Goetz, II App. "m.
Ι6
XL1X, 34, 1—3, 35, 36, 37. i 38. Literaturu v. u bilj. 31.
43