prostornom prostiranju Diciona, s obzirom na njihove 239 dekurije (Plin III, 142),
bit će vise govora pri obradi Grahova.
Područje Prekaje, na gornjem Uncu, zbog svoje doskorašnje nepristupačnosti
mnogo je slabije poznato38. Nekoliko gradinskih utvrđenih naselja ipak pokazuje
da je u predrimsko doba bilo dobro naseljeno, pa se može pretpostavljati da su
ta stara naselja postojala i u rimsko doba. Iz rimske antike potječu dva žrtvenika :
jedan su /. Ο. M. Fulgerali postavili Vesii Ravonius et Hermes39, a drugi Silvanu
T. Aurelius Procu[lus] domaći čovjek koji je (očito) civitet dobio od Marka Aurelija,
kako to pokazuje i njegov praenomen T(itus)40. Za gentilicij Vesii H. Krähe i A.'
Mayer smatraju da je ilirski, što je prihvatio i Sergejevski. Istog je mišljenja bio i
Patsch za gentile Ravonius (GZM 1912, 597), koje ovdje dolazi kao kognomen.
(Ravonius je kao kognomen u Dalmaciji hapax). G. Alföldy, naprotiv, gentilicij
Vesii smatra italskim41, pa je sva prilika da Vesii Ravonius et Hermes možda i nisu
domoroci, nego italici, na što napose ukazuje kognomen Hermes, a također i Jupitrov atribut Fulgeralis, koji nije uobičajen u našim krajevima. Vjerojatno se radi
ο osobama libertinskog staleža na nekom imanju ili poslu u Prekaji.
Od božanstava u dolini Unca dolaze jedino Jupiter (dva puta) i Silvan (jednom).
To nas ovlaštava na zaključak da je vjera bila ista ili vrlo slična onoj kod susjednih
Delmata. Isto vrijedi i za posmrtni kult; iznenaduje veliki broj grobnih tumulusa
koji pripadaju starijim fazama. Vjerojatno je i antroponimija Sardeata, a također
i onomastika i njezin razvitak, bila slična onoj kod Delmata, što se vidi i na primjerima sa susjednog Grahovskog polja.
Granice mun. Sardiatarum (?) (u izvorima je potvrđen samo oblik Sardiatas
(akuz.), Lib. col. 1, 241 Lachmann), vjerojatno su se poklapale s prirodnim granicama Unačke doline, u koju se moglo smjestiti njihovih 52 dekurije, nešto između
7 000 i 10 000 duša42. Municipij je mogao biti osnovan za Hadrijana, odnosno
Marka Aurelija (usp. T. Aurelius Proculus iz Prekaje), a najkasnije za Karakale
(212. g.).
Da su i Sarde(i?)ati radili u rudnicima zlata u Daciji, potvrđuje natpis iz Alburnusa: F(eciiï) Bisius Scenob{arbus ili — arbi) Sard. (CIL III 1266)43, a po svoj prilici i natpis u kojem se spominje T. Aur{elius) Aper Dalmata ... ex m(uni-cipio
Splono CIL III 1322, Zlatna (Dac), pa ostaje teoretska mogućnost da je
Splonum ležao upravo na Uncu.
38
D. Sergejevski, Rimski spomenici iz Livna i Prekaje, GZM XLIII, 1931, 22—23 T. XIX,
si. 4. (Gornji Unac). Isti, Rimski spomenici iz Bosne, Spom. 77, 1934, 19, br. 25, si. 25. I pisac
ovog rada je dva puta prošao kroz Mokronoge i Prekaju (Gornji Unac), ali osim gradina nije čuo
za rimske spomenike.
39
Žrtvenik je pronaden u selu Velika Župa (Prekaja), na desnoj obali potoka Gudaja (ispod
Stražbenice, k. 657): /. O. M / FulgeralijVesiilRavoniusj h et. Hermes / v.s.l.m., D Sergejevski,
mj. nav. u bilj. 38 — Iz Podgradine na Livanjskom polju potječe žrtvenik Io(vi) F(ulgeratorï)l [ . . . . ,
GZM n. s. VI, 1951, 304, br. 6, si. 6 = A. i J. Šašel, ILJug. I, br. 153. Abrevirani atribut bi se
mogao dopuniti i F(ulminatori), ali su kod nas obje posvete rijetke.
40
Žrtvenik je pronađen u polju kod kuće Đ. Miajlovića u selu Mokronoge (Gornji Unac):
Silv[a]no / T(itus) Aur{elius) Procu[lus\ / .............. , D. Sergejevski, Spom. 77, 19, si. 25.
4
1
G. Alfoldy, Personennamen, 135. Usp. H. Krahe, Lexicon altillyrischer Personennamen,
Heidelberg 1929, 127, i Die Sprache der Illyrier, Wiesbaden 1955, I, 65. A. Mayer, Die Sprache,
359, s. v. Vesius, -a.
42
Područje SO Drvar danas ima oko 15000 stanovnika i 38 naseljenih mjesta (naprama njih
30 u predrimsko i rimsko doba). To bi u antici dalo oko 6000 stanovnika, usp. B. Gabričević,
VAHD LV, 1953, 109. d., V. Radimsky, GZM VI, 1894, 303. Cf. i M. Zaninović, 1967, 27,
bilj. 89.
43
Usp. ovdje i bilj. 4. Kognomen Scenobarbus je inače proširen, cf. A. Mayer, Die
Sprache 312 i G. Alfoldy, Personennamen, 289 i 165 (s. v. Bisius.)
256
XVI
PETROVAČKO POLJE U RIMSKO DOBA
(DeurH)
Petrovačko polje (oko 650 m n. vis.), i pored svoje izoliranosti u dinarskim
planinama, bilo je živo uključeno u društveno-politički i privredni život rimske
Dalmacije. Međutim, ο tome gotovo da i nema pisanih izvora, ali je potvrdeno
arheološkim materijalom. Njegovu orijentiranost i povezanost s jugom potvrduje
i antička tradicija, koja se ovdje održala sve do turske invazije. U vjerskom i kulturnom pogledu Petrovačko polje je, naime, sve to vrijeme pripadalo biskupiji u Kninu,
očito nasljednici antičke biskupije u Ludrumu1. Kako ćemo to vidjeti i iz daljeg
izlaganja, postojale su uskc veze i s dolinom Une (Pounje), u kojoj su već živjeli
Japodi. S Mczejima na sjeveru, čini se, i nije bilo užih kontakata, što se odrazilo
i na kasnija vremcna. Naime, još i danas, a to sam mogao osjetiti i na svojim terenskim putovanjima, stanovništvo Bjelajskog i Bravskog polja ovo područje ne smatra
Bosnom u njenom historijskom značenju. Ljudi na Petrovačkom polju Bosnom
smatraju područja oko Bosanske Krupe, Lušci Palanke, Sanice i Ključa, pa oko
Banje Luke, dakle, sve ono što je sa druge strane Grmeča, u dolina