Sjećaš se kako si uvijek bila vesela kada bi došlo vrijeme da ideš u školu? Pa…ja to više ne osjećam.
Svako jutro kad se probudim moram se natjerati da ustanem iz kreveta i krenem se spremati za
odlazak u školu. Svake sekunde koju tamo provedem odbrojavam vrijeme koje mi je ostalo do
odlaska kući. Osjećam se kao da svi od mene očekuju savršenstvo. Ti bi im to mogla pružiti, ali iz meni
nepoznatog razloga, ja ne mogu. Moram se natjerati da zapamtim većinu stvari koje tamo kažu.
Dobro je da sam bar za to sposobna jer još uvijek nemam snage primiti knjigu u ruke i krenuti učiti.
Možda prije testa ili odgovaranja pročitam bilješke iz bilježnice. Još uvijek želim saznati nove stvari, ali
ne one koje nas uče u školi. I ne, nije problem u vrsti gradiva, problem je to što to učimo u ŠKOLI.
Problem je to što imam rok u kojemu se od mene očekuje da nešto usvojim i pokažem da sam
usvojila. Moram dokazati da sam dovoljno dobra, a ja za to nemam volje. Ne pomaže ni to što od
sebe previše očekujem, a nemam volje ispuniti takva očekivanja. Možda je današnje društvo krivo za
te stvari. Možda zato četvorku doživljavam kao jedinicu, peticu s pokojom greškom kao dvojku, a
savršen rezultat kao trojku. Još uvijek volim matematiku. To je jedan od tri predmeta koje volim i
zapravo uživam u pohađanju. Drugi je tjelesni (to nam je zajedničko), a treći ćeš otkriti sama kada
dođe vrijeme.
Već sam rekla da si izrazito društvena i vesela osoba. Mogu zamisliti koliko ćeš biti iznenađena kada ti
kažem da ja to nisam. Ne mogu ti opisati koliko mi je teško upoznavati nove ljude, a kamoli biti svoja
kad sam s njima. Mrzim mjesta na kojima ima više od desetak ljudi. Osjećam se klaustrofobično i, iako
znam da to nije istina, imam osjećaj da me svi ti ljudi osuđuju i govore da sam…pa…bezvrijedna.
Nisam kao ti da svojim prirodnim šarmom privlačim i osvajam ljude, već se trudim prilagoditi svakoj
osobi kako bi se oni osjećali dobro. Više se ne osjećam kao lijepa i zabavna osoba kakva si ti. Više
nemam puno prijatelja, nego samo par njih s kojima se osjećam dobro. Oni su, zajedno s mojom
obitelji, nešto najbolje što sada imam. Čine mi dane sretnijima i zbog njih se osjećam kao da sam
važna. Ne mogu dočekati da ih i ti upoznaš.
Oprosti mi. Stvarno mi je žao što sam postala ovakva, što sam uništila jedno predivno biće. Svakog
dana te želim ponovo vidjeti, ponovo biti ti, ali mislim da sam negdje u svom životu izgubila snagu
koju ti imaš. Drago mi je da sam neke vrline uspjela sačuvati. Znatiželja očito nikada ne umire, baš
kao i snovi. Volim misliti da još uvijek živiš u meni. Da si samo zakopana negdje u meni i da ću
jednoga dana smoći snage da te pronađem. Samo ostani pozitivna, nasmijana, slatka, neodoljiva,
pametna, znatiželjna i vesela. Možda sada to ne vidiš, ali te su stvari uistinu dragocjene. Cijeni ih i
čuvaj jer meni je stvarno žao što sam neke izgubila. Uživaj u svakom trenutku svog života, svakom
osmjehu, svakoj pohvali, svakom prijatelju…jer te stvari se ne mogu lako pronaći, a zadržati ih je još
teže. Ti si moje izgubljeno blago. Volim te. Nedostaješ mi i dala bih sve da te ponovo vidim. Da
ponovo mogu pjevati s istom radošću i sigurnošću s kojima si ti pjevala.
Neka ti sreća čuva leđa!
S ljubavlju, Patricia Rakidžija
Patricia Rakidžija i Dora Brozović
Patricia Rakidžija, 2. c
35