Ali kao i samo vrijeme, bila je okrutna gospodarica. Rijetko je dopuštala ustupke.
Kada je nečije vrijeme iscurilo, nije više ništa tu mogla, a ni htjela popraviti. Gledala je sve te
ljudske patnje. A bilo ih je mnogo... Neke reakcije ljudi čak su joj bile i smiješne. Kada bi
nekome od njihovih bližnjih preostalo malo vremena, ljudi bi plakali, molili se, zazivali sve
bogove kojih bi se mogli sjetiti, ali ništa od toga im ne bi pomoglo. To ju je znalo rastužiti, ali
ta tuga nikada nije trajala dulje od trenutka i ne bi bila tužna zbog ljudi nego zbog sebe. Oni
su barem imali nekoga za izgubiti, dok je ona sjedila sama na svom prozoru u kuli visoko u
oblacima.
I dalje su ljudi uzaludno pokušavali uloviti vrijeme, ali im je uvijek izmicalo iz ruku,
što je djevojku u tornju uvijek nasmijavalo. Ljudi su trošili svoje živote na ukroćivanje
vremena… Radili su rasporede, satove, koristili vremenske zone, ali nisu se mogli mjeriti s
jednim besmrtnikom koji je mnogo više od njih vidio. Na kraju bi svi završili isto. Vrijeme bi
ih sustiglo i tek bi nakon vlastite smrti shvatili da je beznadno loviti vrijeme. Tek tada shvate
da su, dok su lovili to sklisko vrijeme, izgubili ono što je u životu uistinu važno; kontakt sa
svojom obitelji i prijateljima. Izgubili su i samog sebe, pogotovo u društvu gdje nitko nema
vremena. Ostali su sami, baš poput djevojke u visokom tornju.
Lorena Brozović, 4. c
33