VRIJEME ZABLUDA
Jedan kontinent, bez imena, bez ruda, bez ikakvih prirodnih bogatstava, pa i onih
neprirodnih, stajao je sam usred velikog oceana. Na njemu je živjela nekolicina ljudi, ali su
bili odsječeni od ostatka civilizacije. No, to nije značilo da se nisu razvili. Jednoga je dana
ekspedicija s glavnog kontinenta nabasala na nešto za što nisu prije znali, nisu znali od kuda
je došlo i što je to uopće bilo. Stvar na koju su naišli bilo je vrijeme. Trebao im je dugi niz
godina da shvate kako vrijeme funkcionira, iako nisu ni tada bili sigurni. Kada su mislili da
su shvatili, počeli su ga koristiti, oblikovati i živjeti s njime. Nakon izvjesnog razdoblja
vrijeme se toliko „ukopalo“ u društvo da ljudi više nisu znali bez njega. I uvijek ga je bilo u
oskudici. „Nemam vremena“ postala je najčešća poštapalica koja se mogla čuti.
Vrijeme je protjecalo. Ljudi su osmislili kako pratiti promjene vremena. Tako su dobili
sekunde, minute, sate, dane, tjedne, mjesece i godine. Ono što ljudi nisu shvaćali jest da im je
život postao utrka s vremenom. Utrka u kojoj su gubili. Vrijeme im je postalo poput fizičke
osobe koja ih je uvijek pratila i požurivala. „Žurim!“ kao da bi mu odgovarali dok su brzali na
sljedeći sastanak. Ljudi više nisu razgovarali sa svojim obiteljima, neki nisu imali vremena ni
osnivati iste. Život je postao bezličan, ljudi uvijek u žurbi, uvijek trčeći nekamo.
No, visoko u oblacima u još višem tornju sjedila je djevojka koja je stoljećima na
istom mjestu promatrala zbivanja na Zemlji. Dok je tamo sjedila, smišljala je pjesmice o
budalastim ljudima i njihovim zabludama s vremenom.
Ona nije imala sličnih problema s vremenom jer je, kao i svi besmrtnici, imala sve
vrijeme svijeta u svojim rukama. No stvar koja ju je dijelila od ostalih besmrtnika jest
sposobnost kontroliranja tog famoznog ljudskog vremena. Njeno ime prevedeno na tadašnje
jezike značilo bi „Promjena vremena“. Kada bi joj bilo dosadno, prividno bi usporila vrijeme
nekolicini ljudi i uživala u njihovu konstantnom pogledavanju na sat i čekanju da im vrijeme
prođe. I tako je danima sjedila na prozoru svoje kule i ismijavala jadna ljudska bića. Ponekad
bi se sažalila nad njima i dala im malo više vremena tijekom njihovih životnih vjekova.
32