Tristan i Izolda
Jeste li se ikada zapitali postoji li prava ljubav? Postoji li nešto toliko jako, neslomljivo, moćno da mu se ne možeš oduprijeti? Je li moguće doživjeti i preživjeti istinsku ljubav? Mogu li se dvoje ljubavnika voljeti čak i ako je cijena njihove ljubavi neprocjenjiv ljudski život?
Vjerojatno se pitate čemu sva ova prethodno postavljena pitanja. Iskreno, ne znam pravi razlog, ali znam da ih je moja mašta vrlo brzo smislila nakon što sam pogledala film Tristan i Izolda.
Taj srcedrapajući film redatelja Kevina Reynoldsa iz 2006. godine govori o nesretnoj ljubavi hrabrog srednjovjekovnog viteza Tristana i ljupke irske princeze Izolde. Snimljen je po uzoru na istoimeni srednjovjekovni roman koji je 1900. godine rekonstruirao Joseph Bedier.
To djelo potiče na neprestano razmišljanje o smislu života, pronalaženju istinske ljubavi, govori o vjernosti bračnom partneru, ljubavi prema domovini te časti i ponosu. Objektivno gledano, film je u početku površan i klasičan: bogata, lijepa, pametna irska princeza zaljubljuje se u naizgled običnog stranca kojeg pronalazi na obali. No, ako malo dublje zavirimo u smisao priče, vidimo da se tu krije nešto više od vanjskog izgleda. Izolda se nije zaljubila u Tristana zbog njegove ljepote i hrabrosti. Nešto duboko u njenom srcu govorilo joj je da je on pravi, osoba s kojom će provesti cijeli život. Za Tristana možemo slobodno reći da je u početku bio običan vitez koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih, osim po svojoj vojnoj vještini. Kao svi vitezovi, i on je volio lijepe djevojke, gozbe i zabave. Kada je upoznao Izoldu, u njenim očima vidio je sjaj jači od sjaja zvijezde na nebu. Ona je bila pametna i lijepa, ali to nije bilo ono što ga je kod nje privlačilo. Također je osjećao neku privlačnu silu koja ga je neprestano vukla natrag njoj, a ni sam nije znao što je to.
Mogli bismo naslutiti da se u djelu pojavljuju elementi bajke (princeza i vitez, kraljevstvo, zloban princezin otac), ali ovaj je film puno više od bajke. Gledajući ga, samo odjednom osjetiš nešto duboko u sebi i ne možeš to opisati riječima. Emocije se izmjenjuju, napetost raste, uzbuđenje je na vrhuncu i samo u jednom trenutku sve se preokrene, postane mutno, tmurno, tamno, a na kraju ne vidiš ništa osim suza na Izoldinom licu koje umivaju Tristanove hladne, blijede, mrtve obraze. Radnja filma može se usporediti s ružom koja se u proljeće budi, cvjeta, miriše svom puninom i onda odjednom samo padne, uvene i nema je više.
I to je sve. Sve, a ništa. Toliko toga želiš reći, a ne možeš reći ništa jer riječi su suvišne. Ne postoje slova, riječi, rečenice kojima se može prenijeti duh njihove tragične ljubavi. Tragične, ali opet toliko uzvišene ljubavi. Stoga ne preostaje ništa drugo nego sjesti u naslonjač, pokrenuti film i zaroniti u ocean tajni, intriga i emocija obasjan neprocjenjivom, istinskom, pravom ljubavlju.
Klara Ćosić, 1. b
MLADI FILMSKI I KNJIŽEVNI KRITIČARI
44
Ana Cvetko, 1. b