NAJLJEPŠE
PISMO
U ŠKOLI I OKO NJE
14
Na Svjetski dan pisanja pisama, 11. svibnja 2016., uručili smo nagrade za najljepša pisma u ovoj godini. Konkurencija je bila nevelika, ali jaka. Puno lijepih riječi, raznih osjećaja i vrlo kreativnih omotnica... Povjerenstvo je pomno ocjenjivalo radove, pri čemu je komentiralo da su odlučivale nijanse te smo ipak dobili najljepše pismo.
Prvo mjesto pripalo je Karlu Rapljanu, učeniku 3. a razreda. Drugo mjesto osvojila je Marina Posarić, također učenica 3. a razreda, dok je treće mjesto (iako ga trpamo na drugo zajedno s Marinom) osvojio Krešimir Pavličić, učenik 1. b razreda. Čestitamo pobjednicima, a ostale natjecatelje također pohvaljujemo za vrlo lijepa i dirljiva pisma!
Glavne nagrade su, dakako, knjige uz slatki dodatak i pokoju korisnu sitnicu, dok su i ostali natjecatelji dobili poklončić kao znak pažnje i zahvale.
Zahvaljujemo svima na sudjelovanju i pišemo si dogodine!
Martina Filipović, knjižničarka
Hej, prvakinjo!
Kao i svake noći, u isto vrijeme, na istom mjestu i danas provodim vrijeme s tobom. Pišem ti ovo pismo u nadi da će mi papir ublažiti bol. Ljubavi, tvoj mjesečar se umorio. Tražim te neprekidno, ali pronalazim samo tvoje tijelo, ne i dušu. Sakrila si ju negdje duboko iza plavih očiju i kose. Zovem te i zovem, no ne javljaš se. Znam da me čuješ. Zašto ne odgovaraš? Oh, koliko ću još morati čekati na ostvarenje naših snova? Sjećaš li ih se? Možda ti je ova magla, koja nas razdvaja, izbrisala sve što si sanjala. Ne! Nije mogla. Naši snovi su jači od te magle koja mi te oduzela. Ipak, gubim se. Čekajući tvoje riječi i pogled tvoga plavoga oka, iscrpio sam se. Tražio sam snagu kod najbližih, no nije pomoglo. Bio sam u kući tvoje obitelji, želio sam čuti riječi tvojeg oca koje bi me ohrabrile. No, on mi je savjetovao da krenem dalje. Ne možemo ga kriviti, mnogo je prošlo, doista mnogo. A tvoja majka? Misliš li da je i ona odustala? Nije, ali tvoja odsutnost toliko ju je pogodila, da ju je sada gotovo nemoguće prepoznati. Nedostaješ joj, kao i svima. Gledam naše slike i suze mi se slijevaju niz lice. Sada sam ljut, ljut sam na silu koja mi te oduzela. Gubim nadu, ali onda te uhvatim za ruku i osjetim istu onu toplinu kao kod prvog poljupca. Zašto baš ti? Zašto baš mi? Ponovno se preispitujem i dugo nisam mogao naći odgovor, no sada, sada ga znam. Nijedna ljubav nema snagu kao naša, mi premještamo planine, nosimo vjetar i smirujemo mora. Mi smo slika ljubavi koja ne može nestati. Ta spoznaja mi mami osmijeh na lice. Sada se smijem, jer znam da si tu sa mnom. Pronašao sam te u dubini. Sada ti pronađi mene. Hajde! Moraš! Požuri! Vrijeme ide protiv nas, ali to me ne brine. Pobijedit ćemo ga zajedno. Naši planovi moraju biti ostvareni. Ti i ja, zajedno, negdje daleko. Oh, kako to želim. Zato moraš biti hrabra! Hajde, dođi, čekam te! Želja za tvojim odgovorom posebno me obuzela. No, kao i svakog dana… Ponovno ništa. Još me nisi pronašla, ali hoćeš. Znam da hoćeš, moraš, anđele moj. A ja? Ja ne odlazim. Obećao sam ti: „Ti i ja zauvijek.“
Prošao je i ovaj dan. Danas su tri godine otkako si nestala u magli. Znam da ću i sutra kao i svakoga dana biti izgubljen, raspadnut, ljut, ali na kraju ću ponovno biti tvoj. Vrati nam se, anđele. Ne smijemo dopustiti da nas bolnički krevet i tvoja klinička koma zauvijek razdvoje. Hajde, prvakinjo! Pobijedi još jedanput i pronađi me. Iscijeli mi rane, zagrli me, poljubi me. Trebaš mi. Volim te.
Tvoj mjesečar
Karlo Rapljan, 3. a