Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna (raspravljački esej)
Fjodor Mihajlovič Dostojevski stvarao je u ranom realizmu četrdesetih godina 19. stoljeća. Začetnik je modernog romana i djelovao je na razvoj moderne europske proze. Njegov je najznačajniji roman „Zločin i kazna“, koji je ujedno prozvan i modernim, psihološkim te romanom ideje. Govori o siromašnom studentu Raskoljnikovu koji ubija staricu lihvaricu Aljonu Ivanovnu i njezinu sestru Lizavetu radi postizanja sveopće pravde. U polaznom tekstu Raskoljnikov iznosi svoje mišljenje o pravdi i o pravu određenih skupina ljudi. U ovom eseju raspravljat ću o Raskoljnikovoj filozofiji o pravednosti i njenoj smislenosti.
U polaznom tekstu Raskoljnikov naglašava svoje mišljenje o pravednosti i poštivanju zakona na posve ironičan način razmatrajući svoje prethodno počinjeno djelo. On dijeli ljude na obične i neobične, pri čemu im pridaje različite osobine. Obične ljude smatra manje vrijednima jer služe samo za stvaranje sebi sličnih potomaka, što vidimo u citatu: (…) „na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja.“ Takvi se ljudi ne ističu, ne služe ljudskoj zajednici i provlači se misao o iskorjenjivanju tih ljudi sa svijeta. Mnogo pažnje i razumijevanja trebalo bi posvetiti neobičnim ljudima ili ljudima „odista“ koje Raskoljnikov smatra zločincima koji smiju počiniti zlo djelo, djelo koje se protivi općem shvaćanju morala te lako prijeći preko toga ne osjećajući pritom grižnju savjesti koja bi ih mogla spriječiti u daljnjem ostvarenju svojeg cilja. Raskoljnikov naglašava korist koja proizlazi iz smaknuća pojedinih ljudi. Smatra to korisnim za cijelu zajednicu. „Ja sam jedino natuknuo, da neobični čovjek ima pravo… to jest, nema oficijelno pravo, nego sam ima pravo dopustiti svojoj savjesti, da prekorači neke zapreke, a i to jedino onda ako to iziskuje ostvarenje neke ideje koja je gdjekada spasonosna za cijelo čovječanstvo.“
Treba naglasiti da je njegovo razmišljanje daleko od etičnosti jer on dopušta smaknuća ljudi, dokle god je to potrebno kako bi se cilj jedne osobe ostvario, bez obzira na ukazivanje na dobrobit za čovječanstvo koja će proizići iz najokrutnijih ubojstava. (...) „ukloniti tih deset ili sto ljudi, da svoja otkrića objavi cijelom čovječanstvu“, citat je koji potvrđuje njegove misli, a s kojima se nikako ne bismo smjeli složiti. Raskoljnikov ne uviđa moralnost i etičnost i smatra da je mala razlika između ubojstva malog ili velikog broja ljudi. Ne shvaća posljedice svoje filozofije u kojoj ubojstvo poistovjećuje s općom dobrobiti, što vidimo u citatu: (...) „da se u ime boljeg razruši današnje.“ Žrtvovanje malih ljudi ne smije biti opravdanje, cilj niti razlog uspjehu. Predočena teza protivi se današnjem shvaćanju morala i opće dobrobiti.
Osobno se protivim njegovu mišljenju i opovrgavam teorije o podjeli ljudi te prihvaćanje ideje o smaknuću radi uspjeha. U mnogočemu, neobični ljudi nameću svoju volju prvenstveno radi ostvarenja vlastitih ciljeva ne brinući se o interesima običnog puka. Zaključujem da je Raskoljnikova filozofija nadasve nelogična, isprazna i nemoralna. Takvo razmišljanje ne bi se trebalo provoditi jer ne doliči zdravoj i etičnoj promišljenosti ljudi. Ljudi trebaju težiti općoj dobrobiti i pronalasku iskonskog mira za cjelokupno čovječanstvo.
IZ PERA NAŠIH UČENIKA
48