Ženski likovi u hrvatskoj književnosti
9
Hrvatska je književnost vrlo opsežan pojam koji obuhvaća razvoj umova hrvatskih književnika i njihovih djela od antičkog doba sve do novog, modernog doba. Jedno od osnovnih karakteristika književnih djela jest odabir likova te pripovjedača, odnosno odluka o tome iz čije će vizure čitatelji upoznavati i analizirati radnju djela. Cilj ovog eseja jest proučavanje i analiza uloge i osobnosti ženskih likova u hrvatskoj književnosti.
Razlikujemo dvije osnovne interpretacije žene u hrvatskoj književnosti: žena kao majka i vjerna suputnica svoga muža, a nasuprot njoj je žena kao ljubavnica i fatalna zavodnica. Zaključujemo da je žena bila prikazivana ili kao savršeni ideal ili kao grijeh.
U starijoj književnosti, hrvatski spisatelji svoje uzore traže u antici. Često je njihova najvažnija žena sama Gospa, Djevica Marija. Ona je smatrana idealom žene i uzorom svakoj ženi i majci. Marijina važnost posebno je izražena u 13. i 14. stoljeću kada joj svoje pjesme posvećuju Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, te brojni drugi renesansni književnici. Marijin se lik proteže i današnjom književnošću kao spona koja povezuje Božje djelovanje s današnjim ženama.
Krajem 15. i početkom 16. stoljeća na scenu stupaju dvije nove predodžbe žene. Prva predodžba prikazuje ženu kao savršenu gospođicu, prekrasnu vilu, ostvarenje svih piščevih snova. Tu predodžbu uveo je poznati Petrarca, a njegovo naslijeđe uspješno su očuvali i hrvatski petrarkisti u čuvenom Zborniku Nikše Ranjine. Druga predodžba predstavlja nam junačku ženu, snažnu i ženstvenu figuru koja se bori protiv nepravde, čak i pod cijenom vlastita života. Savršeni prototip takve žene jest Marulićeva Judita koja je zasluženo okrunjena titulom hrvatske renesansne kraljice.
Dolaskom baroka, pojavljuju se tri nova tipa žene. Prvi je tip naslijeđe renesanse, nedostižna vila (Gundulićeva Dubravka), drugi je tip žena grešnica koja stvara probleme i samom pjesniku (Suze sina razmetnoga), a treći je tip žena pokajnica koja od grešnice kajanjem dolazi na razinu svetice (tzv. plačevi).
U 19. i 20. stoljeću dva su nova načina prikazivanja žene. Prvi način jest žena majka i nacionalno biće, a drugi je način fatalna žena (femme fatale). Najpoznatija predstavnica prvog tipa jest Šenoina Branka koju možemo povezati i s renesansnom Juditom jer su obje nacionalne junakinje. Fatalnom ženom smatra se lijepa, privlačna i tajanstvena žena koja je najčešće i glavni intrigant djela kojem pripada. Hrvatske fatalne žene koje su svoje ime uklesale na svjetska književna prijestolja su svakako Šenoina Klara te Krležina i Kovačićeva Laura.
Književnost 21. stoljeća temelji se na modernom romanu koji karakteriziraju unutrašnji monolozi likova te nas čekaju još mnogi književni ostvaraji na tom području, a već možemo pretpostaviti da će moderni književnici tražiti uzore u neiscrpnom bogatstvu riječi i djela njihovih renesansnih, baroknih i klasicističkih prethodnika te književnika hrvatskog realizma i moderne.
Klara Ćosić, 2. b