Intervju
19
Nekidan sam od Zorana Simića, voditelja odnosa s javnošću izdavačke kuće VBZ, tražila kontakt VBZ-ove autorice self-help priručnika Mirjane Krizmanić. Htjela sam je pozvati da bude gošća na tribini Književnost je u Novom Zagrebu, koja u knjižnici Vjekoslava Majera u Zapruđu jednom mjesečno utoljuje (veliku) glad novozagrepčana za književnošću uživo. Redovni posjetitelji tribine rekli su da bi rado vidjeli gospođu Krizmanić u Zapruđu; vole je i čitaju.
Ali do Mirjane Krizmanić bilo je neobično teško doći. VBZ-ovom Zoranu Simiću trebala su puna tri dana da mi, nakon što sam ga nekoliko puta podsjećala, pošalje broj. Usput mi je očitao bukvicu: povišenim tonom, sav iznerviran, prenio mi je čuđenje urednice Koraljke Penavin mojom idejom oko tribine; da odakle sad to, kad sam jednom u Globusu negativno pisala o self-helpu. I Simić je to protumačio kao drskost.
Tekst koji je zasmetao Koraljki Penavin i Zoranu Simiću, objavljen je u Globusu prije više od godinu dana, nosi naslov „Selfhelp? – pa to i nije samo literatura za očajnike!“ i napisan je bez pretenzije da se čita kao kritika. Kao što i naslov daje naslutiti, u njemu sam se pokušala suočiti sa stereotipima o self-help literaturi kao o plitkom i banalnom štivu s placebo efektom. Analizirala sam knjige koje su u tom trenutku bile najprodavanije, među njima i dvije Mirjane Krizmanić, i citirala po nekoliko rečenica iz njih. Ono što sam napisala nije bilo ružno ni zlonamjerno, iznijela sam samo svoj sud da mi je teško zamisliti da bi netko mogao intelektualno ili emocionalno profitirati od niza optimističnih motivacijskih tvrdnji, poput „Sviđa mi se i kad mi prodavačice daju savjete o kuhanju domaćih kompota ili marmelada.“ (To je iz poglavlja „Odlazak na tržnicu“ u knjizi „A sad… radost i veselje!“)
Rekla sam Zoranu Simiću da bi možda bilo dobro da autorica donese odluku o tribini, da vjerujem da ona nije uskogrudna ni tašta i da nije otvorena isključivo za razgovore s okorjelim fanovima njezinih knjiga. Iskreno sam se veselila tome da je ugostimo u programu u kojemu sudjelujem kao moderatorica, a ne kritičarka. Jer, na koncu, tribina je prostor za razgovor, ne za razmjenu udivljenja. Kad sam napokon probila branu VBZ-ovih vitezova koji su štitili poznatu autoricu (od čega?), u kratkom ali zapjenjenom razgovoru s Mirjanom Krizmanić pokazalo se da sam je precijenila.
Zapravo, nije to bio razgovor, nego monolog. Uzrujana, ljuta, često ponavljajući riječ „sprdačenje“, dala mi je do znanja da mi ne može preći preko onih nekoliko rečenica u Globusu. Ona ih je protumačila kao sprdačenje i ne želi biti gošćom tribine kojom ja moderiram. Ona, drugim riječima, razgovara samo s istomišljenicima.
Nije me njezina reakcija posve iznenadila. Ja sam kriva jer sam napola očekivala da će autorica toplih poruka o psihološkoj samopomoći biti drugačija od slavohlepnih, taštih zlopamtila od kojih je kultura neprohodna kao zečinjak. Zbog takvih je ovo kultura tapšanja istomišljenika po ramenu, a ne kultura dijaloga.
O ovom malom incidentu razmišljam već danima. Biti nepotkupljiva novinarka kulture u Hrvatskoj – smiješno je i ne isplati se. Prođeš isto kao oni nadobudni, u pravilu ne pretjerano inteligentni kućepazitelji u đanki zgradama, koji pokušavaju uvesti red među stanarima, a ovi mu zauzvrat napune poštanski sandučić izmetom i iskorištenim ušnim vatama. Istjeruješ neku pravdu, inzistiraš na nekim kriterijima, laštiš neke ideale. A za što?
Na kraju opet sve isto: rodijački slizana ekipa razmjenjuje udivljenje, panegirike, nagrade. Pritom je novaca na čitavoj sceni jedva toliko da pokrije Milanovićevoj ženi Sanji egzotično putovanje u Novi Zeland, i obilazak lokacija na kojima je sniman Gospodar prstenova.
Ne znam što bi uopće bio zaključak ovog teksta. Ništa u njemu nema novo, sve su ovo poznate stvari. Apatična sam. Nakon jedanaest godina donkihotovštine koja mi se toliko puta obila o glavu, možda je došlo vrijeme da odustanem. I u zečinjaku trebaš saveznike. Možda je došlo vrijem da prihvatim igru. The name od the game? Incest – igra za cijelu kulturu.
Maja Hrgović