Biti novinarka u Hrvatskoj
Intervju
17
Ovo je tekst o incestuoznosti kulture u Hrvatskoj.
Uskoro ću napuniti jedanaest godina profesionalnog novinarskog staža. Veći dio tog vremena provela sam kao novinarka kulture u Novom listu. Već s prvim zadacima koje sam odradila postalo mi je jasno da će biti izazov sačuvati objektivnost, da ću se morati udarnički trsiti da zadržim hladni kritički odmak od tema o kojima pišem.
Bilo mi je jasno već na početku da majušnu scenu centrifugiraju silnice koje te lako povuku dolje, čim joj se dovoljno približiš. Ljude koji su jedni o drugima pisali zanesene superlativne hvale viđala sam kako na špici miješaju kapučino istom žličicom, kako pomažu jedni drugima sakupljati bodove u FarmVilleu.
Godinama sam se držala po strani, pazila na to da se s konferencija za novinare i predstavljanja knjiga izgubim prije nego što na stolić u kutu iznesu perece i jeftino vino, a književnici i autori projekata krenu u predatorsko lobiranje za pozitivne prikaze knjiga i projekata.
Nisam se dala ucijeniti prijateljstvima. A nisu samo bezopasna piskarala pokušavala kupiti pozitivan tekst s mojim potpisom u kulturnoj rubrici Novog lista. Ganjali su me, s jednakom metiljskom upornošću, i oni koji raspolažu s nešto političke moći, predsjednici cehovskih udruženja i ravnatelji kulturnih institucija.
U vrijeme kad je novinarstvo ustupilo mjesto plaćeništvu, kad umjesto za javni interes radimo za korporacije i mutni kapital, kad su urednici pijuni na šahovskoj ploči politike i korporacija – trsiti se biti pošten prema sebi i prema poslu koji radiš doima se kao naivna, arhaična donkihotovština. Ali i još više od toga – kao bezumni mazohizam. Jer svaki negativno intoniran tekst o nekom kulturnom podbačaju u ovom moru prosječnosti, jedan je spaljeni most.
Kultura nam je majušna, ali taštine kulturnjaka su goleme. Zato i nemamo kritičara. Treba imati čeličnu kožu da izdržiš mržnju ljudi koji će te dovijeka hejtati jer si jednom napisao da njihov novi roman nije stepenica prema Nobelu.
Nakon jedanaest godina u novinarstvu, osvrćem se iza sebe i vidim prizor kojemu pristaje naslov knjige Wellsa Towera: „Sve poharano, sve spaljeno“.
S vremenom je postajalo sve teže držati se dalje od centrifuge. Koliko god fanatično držala odvojen privatni život od profesionalnoga, granica nakon jedanaest godina, hoćeš-nećeš, postane propusna.
Stvar postaje kompliciranija ako nisi samo novinar kulture, nego i, recimo, pisac. Objaviš knjigu i one te silnice snažnije povuku u vir.