U jednoj pjesmi kažete da “poezija zvuči bolje na požutjelim listovima…”. Ipak, koja je Vaša priča o vašoj poeziji. Zašto i kako ju pišete?
Taj stih je u kontekstu čitave pjesme više ironija nego stejtment iza kojeg bih stala. Bavi se idejom da poezija zavisi od dokolice i naturaliziranih ideja o toj dokolici, a ne od autentične prirode koju trebamo izraziti.
Pišem ju kada imam nešto da kažem i poezijom mogu najbolje izraziti. Postoje pjesnici/nje koji/e pisanje poezije shvaćaju kao disciplinu, kao svrhu samoj sebi, kao božji dar za prosvjetljivanje masa, to kod mene, naime, nikad nije bilo slučaj.
Poezija je ultimativna ili?
Ništa nije ultimativno, ovo je postapokaliptički svijet. Neki su ga prepoznali/e kao takvog, neki/e se još uvijek bave nekrofilijom, mitovima i sintagmama koji su odumrli i ne mogu se vratiti, osim možda prisilom, a ja se nadam da nećemo ići tako daleko.
Žižek kaže da se ne trebamo plašiti velikih ideja, ja kažem da trebamo biti prestravljeni velikim idejama, jer svaka od njih je imala vojsku i ljude željne krvi i mesa.
To što vjerujemo da baš naša ideja nije takva također nije ništa novo. Svaki fašizam obećava slobodu. To mistificiranje poezije kao uzvišene forme ide uz velike ideje, u prozi nas je puno “lakše uhvatit”.
Uvijek bježati od mistifikacije, naslanjanja na stare mitove, bili oni kolektivni ili individualno prilagođeni, patrijarhalnih sintagmi ćutanja ili ushićenja naturalizacijom. Prije nego povjerujemo da je poezija uzvišena forma osjetljivih duša, trebamo se prisjetiti da je i Radovan Karadžić pisao poeziju.
Vama kao da queer nije samo očište no i polazišna točka?
Nisam dugo razmišljala o tome. Za moj roman queer je definitivno bio polazište, ali ne samo u smislu da se ispriča ta neka priča traumatiziranog gay tinedjžera nego da se doista ode tamo gdje je queer, on nije u zaokruženim identitetima, definiranim ljudim pravima, prskosu prema svijetu, ljutnji, ponosu… Kažu da se queer gubi, ostaju nam samo mehanizmi borbe za naša prava u kojima biramo poziciju.
A koju poziciju ja da zauzmem kada shvaćam da je svaki identitet i svaka pozicija jedan nasilan proces isključivanja, ne samo drugih, nego i sopstvenih misli, eksperimentiranja? Zato moja književnost ostaje u toj fazi ne-pozicije, onakraj povijesti i smrti velikih ideja…
“To što su patijarhalne matrice ujedinjene u svojim fašizmima, nije razlog da se odreknemo svoje individualnosti”
Selma Kešetović rođena je 1982. Godine u Tuzli. Diplomirala je na studiju BHS jezika, dok je rodne studije magistrirala u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.
Prvim romanom Mihael koji je eksplicitno gay tematike te prati mučno odrastanje sedamnaestogodišnjaka koji je prošao kroz traumatično silovanje i pokušava izboriti pravo na vlastito rodno i seksualno određenje, autorica je postavila visoki standard. Knjigom poezije Bog ima miris vanilije koja je povod ovog razgovora osvojila je prvu nagradu Fra Grgo Martić za poeziju.
Intervju
13