sve pobili. Onako smo se morali vjekovima prilagođavati i ne ići psu uz dlaku da bi opstali. Ni danas nije mnogo drugačije. Moramo trpiti… Dokle? Ne znam, ali znam da moramo – bio je uporan Novak – nego braćo treba četrdesetnicu braći održati, pa ćemo onda vidjeti šta nam je činiti. Do tad će se glave malo ohladiti i duhovi stišati. Možda ćete tad drugačije razmišljati. Ne treba crkletiti. Pametnije je jutro od večeri.
– Nema se vremena – reče Krsto – Do tad će Krvav–aga mnoge od nas poklati i našim mesom naraniti svoju bolesnu, sotonsku dušu. Vratit će se odmah čim Turke ponovo skupi u buljuk, a i ako ne bi imao namjeru da dolazi zvat će ga knez čim smogne malo snage i ohrabri svoju kukavičku, podmuklu, prokletu dušu. Treba obojicu ubiti. I Marka i Krvav–agu. Ja sam za to. A, ti Vučiću?
– Marko je moj. Ja ću mu dohakati sam. Nemojte da se iko petlja u to. Da ću to učiniti zakleo sam se djecom u onom trenutku kad je Veljko nastradao, a agu–satrapa ćemo zajedno.
– Agu prepusti meni – reče Krsto – Krvlju Vukašinovom se zakleh da ću se osvetiti Krvav–agi, a i osjećam da samo ja mogu s božijom pomoći smoći snage da zaustavim tog demona.
– Braćo, pobogu ste, pa Krvav–aga je besmrtan. To đavolsko stvorenje je izgleda nemoguće ubiti. Svaki dio tijela koji mu se odsiječe, ponovo naraste ko gušteru rep. U njemu teče krv đavola i nije ni plava, ni crvena, ni zelena, nego je mješavina svih ovih boja, i crni se kao sam pakao iz kog dolazi. Njega može samo Gospod uništiti i niko drugi. Šta je mrav prema medvjedu. Ne krećite na onoga koji nas mo-že sve satrijeti. Ne dirajte satrapa. Sve će nas ognjem sažeći.
– Ja sam reko svoje – povika Krsto – a ti čini što ti volja. Samo me nemoj zaustavljati ni sprječavati u onome što sam naumio. Nemoj mi se naći na putu i smetati.
– I ja ostajem pri svojoj besjedi – potvrdi još jednom svoju nepo-kolebljivost Vučić – knez je moj.
– Vidim da vas ne mogu urazumiti, no razmislite bar do ujutru. Ne crkletite, ko boga vas molim – molio ih je Novak. – Odoh vidjeti je su li djeca pospala. Jada su se nagledali noćas.
Čim Novak ode u kuću Krsto upita Vučića:
– Kakvi su ti planovi brate? Hoćemo li još noćas krenuti na zle duhove?
– Jok noćas, moj mili brate. Nismo ništa pripremili. Ti znaš da ako Bog da pa se uspijemo osvetit da moramo bježati odavde, da ovu jadnu djecu ne bi Turci poklali. Moramo skovati plan, šta učiniti kad se osvetimo, gdje odvesti djecu, žene. Valja ponijeti sa sobom, gdje god budemo išli, nešto ove sirotinje, povesti blago sa sobom. Ne može se od have živjeti. A, treba se i sa Novakom dogovoriti, da bude sa nama. Valjda će svatiti da nemamo drugog izbora. Valjda će svatiti da će nas ovako jednog po jednog istrijebiti. Ona vaška Marko ne može očima gledati ni nas niti našu djecu i dok je god i jedan Vilotić u životu on neće odustati. I valjda će i Novak svatiti da mi nemamo izbora. Da se moramo svetiti. To nam je jedini izlaz. Marko bi bio sretan da može da se dočepa našeg pečatnog prstena i da ga prisvoji, sakrije ili uništi, da ga ne podsjeća na naše plemstvo i njegovu fukareštinu, a mi to ne smijemo dozvoliti ni po cijenu života. Svjestan je da to sam sa svojima nije u stanju učiniti, pa će zato iskoristit Turke, da učine taj posao za njega... Bit će on ovih dana oprezan... Pratit će, kurva, kako ćemo se mi ponašati. Neće mu se lako moći prići... Ne smijemo odmah napasti... Tu je jedino Novak u pravu... Ipak ćemo morati malo sačekati... A, moramo i četrdesetnicu dati braći... Moramo sačekati dok i to ne prođe... Za to vrijeme ćemo skrojiti planove šta nam je činiti i pripremiti familiju na ono što nas očekuje, pripremiti ih za pokret, za put bez povratka... Morat ćemo sačekati...
– U pravu si, brate, za ovo što se dogovorismo ne smije niko znati. Ovo mora ostati među nama sve dok ne krenemo u osvetu. Za ovaj naš dogovor ne smije niko znati do zadnjeg dana... Nećemo Novaku govoriti ništa o ovome. Bojim se da ne kaže ženi i da to ona ne razglasi u familiji, pa da se ne počnu i žene kolebati... Onda bi nam bilo mnogo teže... Mogao bi i Marko naslutiti da se nešto sprema, a to bi nam moglo poremetiti planove. Njemu i njegovim ćemo se morat osmje-hivati i podilaziti da vaška ne bi šta primjetila ili predosjetila šta mu se sprema. Neka naša krotkost uspava njegov oprez... Bit će teško, ali ćemo izdržati...
– Tako je braco. Hajmo se sad malo opružiti u ovome što je ostalo od ove crne noći. Valja nam sutra dvoriti ljude kad budu dolazili na saučešće prije i posle sahrane... Bože pomozi mi ako se Marko sutra pojavi, a vaška će se pojavit sigurno. Pomozi mi da ga ne zakoljem za astalom...
Sutradan, posle sahrane čitavo selo je prošlo kroz kuću Vilotića izražavajući tugu, bol i saučešće. Najviše je bilo onih kojima je stvarno, iskreno bilo žao braće Vilotića. Oni bi se kratko zadržali, pomilovali sirotinju sa tugom u očima iskreno saosjećajući se sa njima. Žene iz sela kukale su sa ženama iz kuće, udarale se šakama u grudi, muškarci bi popili po rakiju za pokoj duše pokojnika, i odlazili sa stidom što su bili nemoćni da im bilo šta pomognu. Ovi drugi što im porodica Vilotić ili ništa nije značila ili su je mrzili iz različitih razloga, a nekim srbima često ni ne treba razlog za mržnju, ostajali bi mnogo duže i mnogo više kukali nad nesrećom pokojnika kao da su njihovi najmiliji umrli, a ne tamo neki Vilotići koje nisu nikad voljeli niti podnosili. Ispijali mnogo više rakija i dovodili sebe na granicu pijanstva kad im je trebalo samo malo pa da zapjevaju. Tad bi se povlačili i odlazili zadovoljni što se ova tragedija nije njima desila i čim bi izašli preko vrata odmah bi komentarisali da to Vilotići i zaslužuju jer ničija do zore nije gorila. Iz tih njihovih izjava mogla se sagledati sva oholost i pakost, svo zlo ovoga svijeta, čak i neka vrsta bolesti koja je izgleda stalno bila prisutna u ovom narodu, a to je da su većina voljeli vidjeti tuđu nesreću više nego svoju sreću. Najtragičnije i najstravičnije u svemu ovome je to što su to uvijek činili bez ikakvog povoda, bez ikakvog razloga, sa bezgraničnim uživanjem i što to nije bila odlika pojedinca, znači izuzetka, nego karakteristika mnogih jedinki ovoga naroda. Isto kao da je neko prokletstvo bilo vezano za ovaj nesretni narod i on opijen nije nikako mogao da živi drugačije. Čak se ismijavao i čudio drugim narodima što ne rade i ne žive isto kao i oni. Njihovo zlo je bilo čak toliko duboko da su voljeli gledati sreću drugih naroda, njihovih neprijatelja, a istovremeno patili zbog sreće pripadnika svog naroda, svog rođaka, prijatelja, komšije. Takvi odnosi Turcima nikada nisu bili jasni. Nisu nikad mogli da shvate da postoji jedan tako čudan narod, ali, lukavi azijati su shvatili da se ta njihova slabost može dobro iskoristiti i koristili su je obilato...
I što je najčudnije od svega, svi su bili svjesni ovih ceremonija koje se dešavaju. Bile su uobičajene i nepromjenjljive, ali su se svi pravili kao da se ne odigravaju pred njihovim očima i kao da je sve u redu. Žene pokojnih Vilotića su se udarale šakama u grudi koliko imaju u sebi snage na svaki lažni jecaj ili lelek komšije koji se u sebi naslađivao i smijao. U tome se očigledno pokazivala sva slabost čovjeka jer je on pristajao i na to da pati sebe u svom bolu da bi se drugi iživljavao na njemu i uživao u njegovoj muci. I još, povrh svega, većina njih došli bi ne da iskažu iskreno saučešće, nego da se šta pojede i popije, aminujući za pokoj duše pokojnika. Bilo ih je koji se nisu ustručavali, ili se nisu mogli kontrolisali u piću pa bi napola pijani počeli da pričaju gluposti, i da se osmjehuju kao da nisu došli na saučešće, nego na svadbu. Njihove žene bi ih krišom gurkale kad bi prolazile pored njih namigujući im, i migom govoreći da je vrijeme da idu kući. Oni bi ustajali, polupijano teturajući se, popili još jednu, putničku za pokoj duše pokojnika, i kao tužno se žalili ukućanima što ih moraju napustiti i ostaviti same sa njihovim bolom, izlazili polako, sjetno kroz vrata. Čim bi odmakli dovoljno od kuće da se glas ne čuje, poluglasno bi započinjali svoju pijanu seosku pjesmu. Žene su ih pridržavale da ne padnu i klele da ne pjevaju, jer nije vrijeme za pjesmu.
Vilotići su to sve sa mukom trpili i jedva čekali da se ovo što prije završi. Da svi prođu kroz njihovu kuću i da konačno odu i osta-ve ih na miru, da tuguju sami, da svoju bol dijele između sebe. Vučić i Krsto su se jedva suzdržavali da ne planu zbog tog lažnog saučešća.
Vučićeva ruka je krenula ka nožu, koji je stajao na stolu, kada se na vratima pomolio Marko sa kapom u ruci. Krsto ga je zgrabio za mišicu i snažno stegao, gledajući ga molećivim pogledom uperenim u njegove bijesne, zakrvavljene oči. Nekoliko sekundi između njih se vodila nijema borba pogledima, a onda je Vučić tresući se ko u groznici povukao ruku sa noža. Još mu je trebalo nekoliko sekundi da se pribere. Knez nije primijetio dramu koja se odigravala između braće, jer je u tim trenucima izražavao saučešće Novaku koji ga je dočekao na vratima. Izrazivši saučešće Novaku knez je prišao Krstu i poljubio se sa njim tri puta, pa onda Vučiću i ponovio ritual ljubljenja i mrmljanja kako mu je veoma žao što se sve ovo desilo i da je on i ko čovjek i ko knez duboko pogođen smrću braće Vilotića. Vučić se jedva suzdržao da mu ne zarije očnjake u grlo i presiječe grkljan, no, morao je i ovo otrpiti. Osjećao se kao gladna zvijer pred kojom je plijen, a ne smije da ga zagrize i proguta u jednom zalogaju. Hladno je ponudio Marku da sjedne u vrh sofre gdje i treba da sjedi knez. On je sjeo ispred malog, kućanskog prozora tako da mu je lice ostalo u polutami. Pogled mu je gladno pratio knezov grkljan. Srce mu se stezalo od nemoći, ruke kupale u znoju. Ispod stola je stezao šake dok mu se prsti ne bi ukočili i pobijeljeli od bola. Marko nije mogao da vidi od svjetlosti koja je nadirala kroz prozor iza Vučića strašne, podkrvavljene Vučićeve oči, niti je mogao da primjeti da je Vučićevo lice blijedo ko izaprana krpa, da su mu usne pomodrile od stalnog griženja zubima, niti je mogao primjetiti krv iz progriženih usana koju je Vučić neprestano gutao. Inače, da je ovo primjetio sve bi mu bilo jasno. Pokupio bi se iz ove kuće i pobjegao glavom bez obzira, bježeći pravo put Gacka i begovih dvora…
Novak je nasuo knezu rakiju i stavio je pred njega. Knez je uzeo čašu u ruke, široko se prekrstio, popio rakiju i izgovorio sebi u bradu:
– Nek im je pokoj duši.
Pri tom mu je na licu bila tugaljiva maska žalosti, dok mu je u srcu blistao podrugljiv, zloban osmjeh. U tom trenutku Vučić nije ni gledo u njega inače bi sigurno svojim opasnim, orlovskim očima pročitao knezovu žalopojku i ne bi se možda mogao suzdržati, već bi skočio i zaklao ga za astalom ko brava. Krsto je snažno rukama stiskao stolicu ispod sebe. U glavi mu je tutnjala strašna bol koju je jedva trpio. Malo je nedostajalo da vrisne od boli koja ga je dovodila na granicu ludila, dotle da njegova podsvijest nadjača svijest i da uradi ono što je Vučić uspio da sputa i zaustavi u sebi. Ta strašna bol će ostati kao trauma koja će vjekovima mučiti, patiti i sputavati sve buduće generacije Vilotića i izazivati kod njih neku vrstu trenutne neuračunljivosti i povremanog, ali kratkotrajnog ludila. Za tu glavo-bolju Vilotići nikada neće naći lijeka, nego će je nositi sa sobom iz generacije u generaciju kao kaznu, kao karmu i niko im neće moći nikada pomoći, ublažiti ili zaliječiti tu bol. Kada dobiju te napade, svi će od njih, instiktivno u strahu bježati i sklanjati se u tim njihovim bolesnim i neuračunljivim trenucima. Kakva je to bol i šta je to niko nikad neće saznati, niti će i jedan doktor znati da kaže o kakvoj se bolesti radi. No, ovaj put Krsto se uspio suzdržati. Nije pustio ni glasa od sebe niti ičim pokazao bolove koje trpi. Novak je drhtavom rukom sipao knezu piće. Kroz glavu mu je prolazila stalna misao i bojazan što će Krsto i Vučić učiniti, i da li će izdržati i ostati smireni. Seljani su sjedili nasuprot knezu i u strahu od onoga što su noćas gledali ponizno mu se smješkali na svaki njegov pogled. Bojali su se da se to, sutra, i njima ne desi. Svi su pričali o ljudskosti, dobroti i pameti pobijenih, i pitali se ko bi to mogao dovesti agu iz Gacka i zašto. Od straha od knezovog prisustva svi su tvrdili da to sigurno nije niko iz sela. Jer ko bi to zlo poželio, tako dobrim ljudima kao što su bili Vukašin i Veljko. Braća Vilotići su samo klimali glavama i nisu se uključivali u ovaj besmisleni, prazni razgovor. Žene su sjedile na slamaricama, potiho lelekale i kukale, da ne bi smetali muškarcima dok razgovaraju.
Kada su u neka doba svi seljani otišli, Vilotića kuću napustio je i knez Marko i njegova familija. Ukućanima se činilo da ih je konačno napustio zli duh koji ih je čitavo vrijeme mučio. Odmah su se svi povaljali po slamaricama i pozaspali. U kući je zavladala neka plavi-časta sumaglica koja je dolazila sa neba, da li od mjesečine ili od nečega drugog nije se moglo znati, ali je koristila Vilotićima. Ta plavičasta sumaglica širila je oko sebe nešto duboko duhovno, religiozno, gotovo svečano i pobožno umirujući i uspavljujući sve u kući, zacjeljujući tek otvorene rane.