Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #9 | Page 36

Branislav Filipović

https://www.facebook.com/RuskiFotografsrpskogPorekla

Dani su se nizali neumoljivo, nezaustavljivo. U mojoj jazbini se još osećao Allin CHANEL. Od onog dolaska iz bolnice, s Allom sam se video samo kad sam otišao po moju ranjenu „Lajku“ što me čekaše verno na onom sudbonosnom parkingu. Mislim da me je videla, ja nju nisam. Ma ne, nismo se posvađali. Po povratku iz bolnice bio sam iskreno zabezeknut čistoćom i nekakvim uredno disciplinovanim poretkom koji je zavladao u tih 40 m2. Moja kolekcija retkih praznih flaša je bila uništena sasvim. Izbačena na mraz, brutalno u kontejner. Jebeš prazne flaše - reče Alla isuviše familijarno za moj ukus. Neke od tih praznih flaša su bile pune mojih emocija i ludila zajednički provedenih. Da, kad sam bio s njima ja nisam bio sam. Ti stakleni svedoci mojih emocionalnih erupcija završiše u kontejneru. Ko da ih nikad nije ni bilo. I prazna flaša „Jack Daniels-a“, na kojoj su mi zavideli svi pravi poznavaoci rajskih napitaka završila negde je u kontejneru iako se fino uklapala u enterijer moje rupe, poput neke savremene skulpture. Koliko sam voleo taj viski a samim tim i sve vezano za njega znaju svi u mom kraju u kom sam odrastao i šire. Zašto bi to Alla morala da zna? Šta to njoj predstavlja? Sigurno veliko ništa. A knjige?????? Ja ih čitam kad stignem, zavisno od raspoloženja, 2-3 odjednom i ostavljene su na mesta koja su samo njima namenjena. Knjiga je za mene moj deo intime u koji ne dozvoljavam mnogima ako ne i svima da zaviruju, a ne daj bože diraju. Zašto neko posle dva tri seksulna čina, ma kako kvalitetni oni bili, pomisli da ima pravo na ekstremno radikalne poduhvate. Zašto? Otkad to duga i lepa noga ili sisa sa uzdignutom bradavicom pišu nova pravila ponašanja ili kućnog reda. Naravno, ovo su samo moja razmišljanja, koja nisu naglas izrečena. Ne direktno. Ja sam se vrlo učtivo zahvalio na prevelikom trudu i želji da se uokviri neuokvireno. Ti nizovi knjiga u policama su tako lepo stajali da čovek nikada i ne poželi da ijednu izvuče i ne daj bože pokvari čitanjem tu logičnu celinu. Ti pejzaži plavo-zeleno-braon korica su tu zbog idile kojom treba da odiše prostor a nikako čovek koji bi svojim čitanjem narušavao taj savršeni sklad.

– Ti čitaš Bulgakova i Dostojevskog istovremeno, - s izraženim neshvatanjem i prekorom prozbori devojče s kosom plave boje!

– Da, jednu pre podne, a drugu posle ili uveče, Bulgakova levim, a Dostojevskog desnim okom. Odskora sam otkrio tu svoju sposobnost, - pevušio sam s primesom razočarenja lepotici plave kose. Niti sam imao snage, niti sam hteo da se ljutim ili, ne daj bože, nekakav skandal izazovem. Znao sam da će sva ta pedantna uređenost nestati za nekoliko dana sama od sebe. Dovoljno je da ja tu živim nedelju i sve će biti kao nekad, uključujući donekle i kolekciju flaša. Nisam hteo da je potpuno razočaram idejom da u kantama pronađem onu famoznu flašu Jacka, jer ko zna kad ću imati takvu sreću da ponovo vidim pa makar i praznu flajku tog legendarnog pića. Siguran sam da to ne bi shvatila, kao što mnogo toga nije shvatala. A i kako bi, kad nikad nije ni čula za sve te ikone među imenima što dolaziše sa zapada. Tako dalekog zapada. Najzapadnijeg. Istok je nešto što ističe i tu ti je nadohvat, sav obasjan izlazećim suncem. Ko da se bore jutro i veče u beskrajnom ratu, a ja tačno u podne presudim ko je pobedio ili za koga navijam. Ovi istočni su mi nekako krvno bliži, a ovi truli zapadnjaci, čija trulež fantastično, miriše nekako su mi ukusniji i na opip privlačniji. Tamo odakle sam ja istok i zapad se sudaraju i sasvim su dostupni u svakom svom segmentu, pa čak i najmanjem.

– Šta to bi s drugom Crnim? Kojim mukama je mučen u mom odsustvu? - rekoh pomalo zabrinuto gledajući na vučjaka koji je ličio na poslednju pudlicu u kraju, sumnjive prošlosti. Sav nekako mirišljav i okupan pa kasnije isfeniran sam sebi nepoznat i reklo bi se postiđen do bola.

– Pa, pas je smrdeo nesnosno, te pomislih...

– Naravno sad je druga pesma. Sad miriše do zla boga! Je’l to tako treba, - upitah u želji da saznam ili otkrijem nešto sasvim novo.

– Izvini, ali ja mislim da je ovako bolje, - reče snuždeno, i bi mi je žao što ne prestajem da zvocam, ne ceneći toliki rad što ispade sasvim uzaludan.Ma ne, nisam ni to kazao, to što sam mislio je ipak ostalo samo u meni.

– Hajde da te vratim kući, radnice moja, da se ko čovek odmoriš od radnji koje tebi uopšte ne stoje.

Složi se sa mnom verovatno istinski umorna, a i nezadovoljna mojim ponašanjem. Strašno malo ushićenja s moje strane. Malo, reklo bi se na granici pristojnosti.

–Ajde prvo da malo prošetamo Crnog pre toga, da budem spokojan dok se ne vratim.

Krenusmo na ulicu gde je mrak već poodmakao, mraz popustio, a vetar dozvoljavajuće pirkao ne smetajući jednoj prijatnoj šetnji ruku pod ruku s lepoticom izmučenom domaćim poslovima. Na ovećoj poljani iza zgrade se već okupilo mnoštvo ljubitelja pasa sa svojim ljubimcima. Krenusmo ka njima, nogu pred nogu i ruku pod ruku. Skladno i porodično, kad se gleda sa strane. Crni se ubrzo pomeša sa svojom sabraćom, dok mi nađosmo mesto na kome se moglo sedeti i zapaliti cigareta. Povlačih dimove nesvesno gledajući u razdraganu igru mladih džukaca na velikoj utabanim snegom zastrtoj poljani, a drugom rukom stežući Allinu, ručicu tražeći odgovor na treptaj prisnosti. A ruka hladnija no obično. Blejanje u igru pasa koji se polako udaljiše na pristojno rastojanje i slušanje običnih razgovora njihovih gazda koji se već odavno poznaju, a možda i učestvovanje u njima je ono što me čeka u budućnosti, jer posedovanje psa je ujedno i kupovina članske karte u tom vrlo specifičnom klubu pod nazivom ,,ljubitelji životinja“.

– Je l’ ti voliš životinje? Pitanje rečeno ne bili zadenulo razgovor ili prekinulo tišinu koja je već pretila da postane neprijatna.

– Pa... I prst na slepoočnici a oči gledaju u mesec što se svom punoćom širio na crnom nebu.

– S tobom je sve potpuno jasno, ajde, krećemo, Crniiii, Crniii, - nestrpljivost je kipela u meni. Trebao mi je odmor i to pravi. Od svih i svega uključujući i sebe samog. Crni, kao pravi službeni pas rado se odazva pozivu i brzom brzinom potrča ka nama, veselo mašući repom. Kad dotrča na neka 2-3 metra nevolja poče da izvire u vidu nesnosnog smrada koji je Crni donosio sa sobom.

– Auuuu, jebote, pa ti se uvaljo u govna od mamuta. Pa šta, je bre, ovo???

– Komšija, to se dešava mladim psima koji žele da se pokažu starijima pa se stoga uvaljaju u izmet nekog velikog psa kao što je ona velika crna doga, - dešifrova situaciju komšija inteligentnog izgleda s leve strane.

– E jesi džukela, bre, obična, - neuvažavajući objašnjenje dotičnog koji sve zna o pubertetskom ponašanju pasa grubo povuče Crnog prema ulazu u zgradu.

– Ja sam, bre, pljuge pušio ko klinac, a ti šta uradi.

Crni se smanjio i ko da shvata kakvo je sranje izazvao, sav pokunjen sam ide prema zgradi dok nam se nesnosan smrad upumpava u nozdrve. Alla nas je neko vreme pratila, pa zastade uhvativši se za ogradu gelendera. Ja otpustih Crnog i potrčah prema Alli koja samo što nije pala preko gelendera. Priđoh joj i primetih kako povraća i plače istovremeno. Začudjujuća kombinacija izazvana i besom i smradom istovremeno. Kako mi je beše žao tad. U tom nezavidno-ponižavajućem položaju se našla želeći iskreno da uradi dobro. Kako joj vraćaju, pitanje je koje je u pauzama od riganja ponavljala ko u transu. Držao sam joj glavu rukom na čelu, iskusno, mada već odavno nisam povraćao bez obzira na količine koje sam pio, znajući da joj to prija. Izvinjavao sam se u ime psine i svoje ime shvatajući svu ozbijlnost situacije. Sto puta sam rekao izvini, izvini, izvini. Lagano je dovedoh do njenog auta i postavih u sedeći položaj govoreći da za nekoliko minuta dolazim, samo da ubacim malog govnara u kadu i malo properem sa njega nesnosan smrad. Smrad poput bojnih otrova zauze svu brlogu te odmah otvorih prozore, a Crnog ubacih u kadu i pod skoro vreli tuš. Tečnost za pranje suđa je potpuno odgovarala svojim prenaglašenim mirisom limuna, te je skoro polovinu potroših zadovoljan efektom koji je proizvela. Pas je bio u redu, samo je moj BOOS na rukavima bio ugovnan poporilično. Promenih kaput na jaknu i brzo napustih stan, govoreći Crnom reči prekora ljutito i besno istovremeno. Znojav od brzine radnji koje sam u agoniji izveo samo za nekoliko minuta, istrčah do parkinga na kome sam ostavio Allu u njenoj Samari. Ups... Na mestu su ostali samo tragovi od njenih zimskih guma sa kranponima. Sveži i reklo bi se još topli. E, sad je na mene došao red da se u onim doginim govnima uvaljam i udavim konačno.

Ne znam koliko sam stajao nepokretan dok nisam izvukao cigaretu spasa, rekao bih posebno spasonosnu. Gledao sam u pravcu kojim je otišla, možda i očekujići da me obasjaju farovi auta u povratku. Vratih se u stan svestan da je postupak kojim je Alla stavila tačku na današnje veče stvarno šmekerski i dostojan uvažavanja. Pri ulasku u stan sačeka me oduševljeno Crni skakućući radosno ko da ništa nije ni bilo. Kad bih ja mogao da tom brzinom zaboravim sva sranja u koja sam upadao svojom ili krivicom drugih, verovatno bih doživeo 1000 godina. Miris limuna me pratio radosno se umiljavajući, dok sam ja gasio zabezeknutost votkom što dovodi u radnosposobno stanje sve iznenađene ljude na ovom svetu. Potražih nekakvu kasetu s nekom posebnom muzikom što se sluša u trenucima kad uprskaš do balčaka, i ne nađoh je. Stisnu na play a tamo zasvira Smak „Crnu damu“. Konkretno o plavoj dami je bila reč. I to kakvoj dami. Ostaci mirisa njenog chanela su se mešali sa pokojim vulgarnim smradom koji je polako napuštao prostorije kroz širom otvorene prozore. Nije mi bilo ni do čega. Sve se srozalo do jaja i potpuno bezvezezan osećaj je počeo da razbija svojim prisustvom. Očekivanje telefonskog zvrndanja i glasa poznatog, milog, posebno dragog postade takva iluzija kakvu davno ne videh na ovim prostorima. Krenuh do kuhinje po dozu tekućine i zamalo padoh u nesvest kad otvorih frižider marke „Zil“. Bio je krcat ko nikad do tad. Prepun đakonija što izazivaju nevericu. Sipah mahinalno zauzet idejom da vreme ubijem čitajući neko štivo što me neće previše gušiti. To neradno praznično vreme trebalo je ubiti. S čašomu ruci, zavaljen u jedinoj fotelji, ne smogoh naći ništa prikladnije od časopisa „Sovjetskoe foto“ sa posebno turobnim fotografijama nikad ne lišenim komunjarske ideologije. Fotografije kugličnih ležajeva u nizu ili nekakve gvožđurije u nekoj livnici, čovek i tečno gvožđe u crno beloj tehnici, nešto više crnoj nego beloj da te muka uhvati. Da li je i fotografu bilo vruće u tim livnicama dok je pravio te epohalne fotografije, svedočeći o muci radničkoj. Listam dalje, a livnice se smenjuju paradama i prelepim pionirkama sa bujnim grudima. Naravno, i fotografu su se više sviđale one pionirke gde dugmići na njihovim belim košuljama samo što nisu pucali od nabreklosti obavijene crvenim maramama. Moje drugarice iz škole, kad su nosile iste te marame i dočekivale Velikog Vođu Socijalizma Tileta ni upola nisu tako sexi izgledale, a možda su i sa više entizijazma mahale malim zastavicama ne videvši nikad i ništa od povorke predvođene motociklistima. Bile su primerne pionirke ,bez bujnih grudi, i voleli smo ih misleći da njihovo vreme još nije došlo. Valjda sve izrasta kad se završi osmi razred. U osmom kad nabuja ima oči da ti ispadnu. Kod nekih se to i desilo, a kod nekih ni do danas. Ovde je to bilo u šestom. Tako je bar fotograf prikazao zaustavljajući svoje oko, detaljišući neravnine. Perveznjak ili napaljeni klinac, ne bitno, al’ tako je prikazano, ili možda samo ja to primećujem.

Stara čuka na zidu, što netačno odbrojava opali 11 ili 12 i ne natera me da utanačim tačnost lupanja. Mrzelo me je i da pogledam naviše shvatajući ne bitnost takvog detaljisanja. Nije mi se spavalo nimalo. „Smak i tegoba“ mi nekako posebno legoše na dušu u očekivanju „Daira“ koje mi uvek nekako posebno ulivaju setu i sećanja na klinačku oduševljenost tom muzikom, zbog koje sam mogao i da se potučem sa nekakvim napaljenim momkom koji je više voleo „Belo dugme“. Ta poređenja su me vređala u to vreme.

Tek je bio četvrti januar, a već mi je nedostajala radna svakidašnjica kao posledica rane priviknutosti na rad. Rad sa ljudima je posebno zamoran, ali i interesantnan na sebi svojsvesten način. Ljudi, lica, žagor, razgovor, pogled, uzdah, škljocanje fotoaparata i labaratorija su moj život ma kako izgledao sa strane. Reših da ujutro odmah odem po Lajku i da izbombardujem pokoju turu po gradu.Tako se ovde u žargonu prevodi divlje taksiranje koje ponekad može da donese pokoju rublju koja će pokriti troškove goriva i održavanja automobila. Nadam se da je auto sposoban za jednu vožnju bez ikakvog smisla tek onako da vidim ulice u delovima grada u koje retko zalazim. Možda i pokoji kadar uradim sa motivima gradske praznične učmalosti.

ruski fotograf

(srpskog porekla)

odlomak iz romana