posmatrajući kadrove dokumentarnog filma. Na ekranu su se mijenjali prizori zapaljenih zgrada, raskomadanih tijela na ulici, izbjegličkih kolona. Posmatrajući sve to, osjetio sam umor. Kao da svoja sjećanja više ne mogu identifikovati sa tim prizorima. U mojoj se svijesti to vrijeme preobražava u nešto što podsjeća na san.
Razlog toj ravnodušnosti jeste prezasićenost pričama o ratu i slabljenje identifikacije s tim pričama. Možda je oslabljena identifikacija posljedica nemogućnosti da se sa tim pričama poistovijetim u punome smislu, zato što se sve dominantne priče o ratu, ma koliko one u ovoj zemlji bile suprotstavljene, direktno kose sa mojim iskustvom.
Mirza je pažljivo posmatrao dokumentarac. Na očima mu se vidjelo da ponekad emocionalno potone u te slike i muziku. Njegovo je poistovjećivanje drugačije. Ma koliko naš otklon od svega toga bio sličan, o toj razlici je potrebno voditi računa, jer je ona potisnuta, nevidljiva, pa često može izazivati nesporazume.
Upravo se na ekranu prikazuje streljanje zarobljenih ljudi, odjevenih u civilnu odjeći. Počeo sam pažljivije sve to posmatrati. Da li je moguće osjećati sažaljenje, u svoj punoći osjetiti ono što pred sobom vidim?
Počeo je duvati vjetar. Krošnje drveća su zašumjele, a opalo lišće je, nošeno vjetrom, zasulo prostor između ekrana i mjesta gdje smo stajali. Policijski automobil je sporo prošao ulicom, koja je i dalje bila potpuno pusta.
Nisam mogao ne obraćati pažnju na sve to, premda se na ekranu prikazivala potresna slika u kojoj mladić, čekajući pogubljenje, traži od svojih egzekutora par gutljaja vode.
- U kolikoj se samo mjeri naša stvarnost zasniva na strahovima. Čak i nasilje koje posredno doživljavamo, kao ovo sada, aktivira u nama strahove i oblikuje naš cjelokupni odnos prema društvu u kojem živimo.
Mirza me je napola slušao, a napola pratio prizore na ekranu.
- Ovi stravični snimci najčešće bivaju zloupotrijebljeni da bi se u ljudima održavao pogled na društvenu stvarnost – izgrađenu na strahovima i nasilju. Samim time se gubi veza sa njihovim stvarnim sadržajem. Razlog tome je naviknutost naše svijesti na ideološki kontekst ovakvih dokumentaraca, a pri tome zaboravljamo da slične zloupotrebe i proizvode sva ta ubistva. Sve je to jedan tragični krug u koji su upletene svijesti većine ljudi. Zatvoreni smo u taj krvavi krug, bez saznanja da je on dio još većeg krvavog kruga.
Isprekidana vjetrom, muzika je zvučala žalosno i nemoćno. Sve unaokolo kao da je oživjelo. Krošnje su se povijale pod naletima vjetra. A opet se podigla i mećava od lišća.
Već je bilo gotovo nemoguće pratiti dokumentarac. Čudilo me je zašto nikoga od organizatora projekcije nema u blizini. Možda se zabavljaju u obližnjoj zgradi.
Mirza je i dalje pratio promjene kadrova na ekranu. Pomislio sam da želi sve to gledati do kraja, pa sam odlučio da nastavim svoju šetnju.
Nakon srdačnog pozdrava sam pažljivo iskliznuo iz tog čudnog emocionalnog spoja – baš kao da ta projekcija filma ima hiponotičke osobine. Nakon desetak koraka sam počeo lagodnije disati. Okrenuo sam se jedanput, i Mirzina crna silueta je i dalje nepomično stajala pred ekranom. Naš kratki razgovor je bio samo neuspjeli pokušaj da uspostavimo uobičajeni način komuniciranja.
Svuda unaokolo je priroda živjela u punoj snazi. Osjećao sam zadovoljstvo hodajući uz vjetar. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem graktanje vrana iznad drveća, ali ti su se zvuci gubili u hučanju vjetra.
Kroz misli su mi prošli prizori sa sahrane od prije par dana. Kiša je pljuštala čitav dan, a nebo nad grobljem bilo je mrtvački sivo. Stajao sam među okupljenim ljudima i slušao zvuke kiše koja se slijevala sa razapetih kišobrana. Kada se začula truba, trgnuo sam se iz mrtvila. Začuo se i plač žena okupljenih oko rake u koju je spuštan kovčeg. Onda je o kovčeg tresnula prva lopata mokre zemlje. Na lica ljudi kao da je sa pokojnice prešla maska smrti. Stajali su okolo kao hipnotizirani, uronjeni u vlastite misli ili prazninu koju je napravila bliska prisutnost smrti.
Sa sahrane sam se vraćao u društvu djevojke koju sam tek površno znao. Pod teškim dojmom sahrane, razgovarali smo o muško-ženskim odnosima, baš kao da se u nama probudio neki životinjski otpor prema smrti.
Priroda svojom sirovom, iscjeliteljskom snagom sve poništava i obnavlja.
Sada sam svuda oko sebe mogao podjednako snažno osjetiti to sirovo i iscjeliteljsko u prirodi. Pročišćavala me je i udahnjivala životnost.
U daljini sam povremeno i dalje mogao vidjeti Mirzinu crnu siluetu. Taj slučani susret je ipak na mene ostavio snažan dojam. Što sam više odmicao, to mi je postajalo jasnije.
Sišao sam sa pločnika i nastavio hodati ulicom. Iznad mene je duž šetališta pružen red svijetlećih kugli. Iz njih je isijavala prigušena žućkasto-narandžasta svjetlost, što je u čitavo šetalište noću unosilo nešto nestvarno, bajkovito. Ponekad bih na trenutak pomislio da hodam kroz neki onozemaljski tunel, jer je svjetlost obasjavala samo ulicu i svod od drveća. Vjetar je sada duvao toliko snažno da se u krošnjama moglo čuti pucanje granja. A na ulici me je svako malo zasipala mećava od lišća, pa sam se odlučio ponovo vratiti na pločnik. Nikada ranije u ovome šetalištu nisam vidio takve prizore.
Tada su mi pažnju privukle dvije crne ljudske siluete, na ulici – ispred mene.
Vjetar je podigao tako snažnu mećavu od lišća, da je njome ispunio čitav prostor. Pokušavao sam i dalje pogledom pratiti dvije ljudske prilike na ulici. Naprijed je stajao jedan srednjovječni čovjek, okrenut leđima, a desetak metara ispred njega je stajalo dijete od četiri ili pet godina. Stajali su nepomično u toj mećavi od lišća, a onda se dječak počeo približavati čovjeku, koji ga je i dalje nepomično čekao.
Bio sam zapanjen tim prizorom. Baš kao da je čitavo šetalište te noći postalo neki nadrealni prostor.
Ubrzo sam stigao do kraja šetališta.