devastirana, a još uvijek je u takvome stanju. Ovog smo ljeta Harun i ja pred ulazom igrali šah.
Sjedili smo na prašnjavom betonu. Harun je skinuo sandale i prekrstio noge na turski način, dok sam ja sjedio ukoso, oslanjajući se rukom o beton. Između nas je stajala šahovska tabla. Šetalište je toga predvečerja bilo prepuno ljudi, većinom djece, koja su trčala unaokolo ili se vozala na biciklima.
Stajao sam još neko vrijeme pod nadsteršnicom. Kiša je i dalje sipila, pa sam odlučio nastaviti svoju šetnju.
Sve vrijeme je u meni prisutan osjećaj sjete i blage depresije. Nekuda sam se zaputio, ni sam ne znajući kuda. A šetnjom sam samo opravdavao to besciljno lutanje. Želio sam negdje stići, ali sam istovremeno bio svjestan da me niko ne očekuje.
Čitavog tog dana bio san pod dojmom sna od prethodne noći. Stajao sam na brdu i pred sobom posmatrao svjetla nekog nepoznatog grada. U meni je tada postojala samo samoća – bio sam bez sjećanja i bez svega ostalog. Osjećaj samoće, povezan sa treperenjem svjetlosti, bio je toliko snažan i stvaran, da sam znao da će se nekada takav osjećaj morati da obnovi i u stvarnome životu. To saznanje je u meni izazivalo osjećaj olakšanja.
Zapazio sam da se na pločniku šetališta nešto dešava. Nešto ranije sam iz toga pravca čuo zvukove.
Kada sam se približio tome mjestu, shvatio sam da je u toku kino-projekcija. Sada sam jasnije razabirao govor i muziku u pozadini. Na mokrom pločniku se reflektovala svjetlost sa promjenama kadrova na ekranu.
Na pločniku je stajao samo jedan čovjek u crnom kaputu. Sa kišobranom nad glavom je posmatrao projekciju.
Malo sam usporio hod kako bih mogao vidjeti šta se prikazuje na ekranu.
Prolazeći pored čovjeka sa kišobranom, najprije sam ga pogledao krajičkom oka. Osjetivši da me posmatra, nesvjesno sam se okrenuo prema njemu. Njegov pogled i jedva primijetni smiješak su me najprije trznuli, a onda je uslijedio osjećaj prepoznavanja – osjećaj da u njegovom pogledu vidim baš ono što on vidi u mom.
Zatim sam se pažljivije zagledao u njegovo lice i tek tada sam ga prepoznao.
Umjesto pozdrava se nasmijao a potom i pružio ruku.
Uvijek se obradujem kad ga sretnem. Obično razgovaramo o filmovima, a najčešće smo se i sretali na raznim projekcijama filmova. Čak i kasnije, uvijek nam je film ostajao osnovna tema za razgovor, na što bi se vraćali, ukoliko su razgovori o drugim stvarima zapadali u rukavac. A meni su odgovarali ljudi koji se otvaraju pažljivo – koji imaju više unutrašnjih pozicija, pa jednu štite drugima.
- Ovdje se prikazuje dokumentarac o ratu u Bosni. Čudi me da niko nije došao na projekciju. Možda je to do kiše. Na filmu se samo mijenjaju slike, uz muzičku pratnju. Ne sviđa mi se odabir muzike – previše je patetičan.
- Zar može biti drugačiji? Previše je trauma, previše je tijesno da bi neko sebi mogao dozvoliti drugačiji odabir muzike u takvom filmu - odgovorio sam.
- Barem se može odabrati muzika koja je manje patetična. Zar ćemo čupati kosu, kao da smo na sahrani, dok gledamo film.
- Vidim da si pustio bradu? – kazao sam, šale radi.
- Ovih sam dana na Allahovom putu.
Nasmijao sam se. Znao sam da je Mirza desetak godina ranije u svome rodnom gradu pohađao medresu. O tome rijetko kada priča, a i kada spomene, ne zadržava se mnogo, već prelazi na druge teme. Tu stranu svoje ličnosti je potisnuo duboko u sebe. Većina ljudi ne može to zapaziti, već ga znaju kao osobu širokog znanja, čovjeka koji je otvoren za sve ono što se u kulturi smatra progresivnim. Potisnute strane svoje ličnosti rijetko želi izražavati u razgovorima. Možda iz toga razloga ponekad pusti bradu, iako to nimalo ne mijenja njegove stavove i ono što uobičajeno govori.
A Bosna i jeste zemlja u kojoj ljudi zbog različitih oblika nasilja gube sposobnost da to iskustvo izražavaju govorom, pa tako nije nimalo čudno da neki potisnuti slojevi identiteta progovaraju posrednim putevima. Nekada se to primijeti na spoljašnjosti, ali većinom ostaje potisnuto, preobražavajući se u unutrašnje čireve. Oni se u svakodnevnim razgovorima osjete, ali ih ljudi na ovim prostorima umiju vješto sakrivati – onda kad nisu pritjerani uz zid.
- Meni se čini da ratni prizori više nisu mnogo patetični. Potrošena je moć jezika, kojima se ratno iskustvo izražavalo. Moć slike je još više oslabila. Većina se ljudi, ipak, s ovim neće složiti. Ali to su ljudi koji ne umiju da se mijenjaju.
Kiša je prestala padati, pa je Mirza sklopio kišobran.
Neko vrijeme smo šutjeli, posmatrajući kadrove dokumentarnog filma. Na ekranu su se mijenjali prizori zapaljenih zgrada, raskomadanih tijela na ulici, izbjegličkih kolona. Posmatrajući sve to, osjetio sam umor. Kao da svoja sjećanja više ne mogu identifikovati sa tim prizorima. U mojoj se svijesti to vrijeme preobražava u nešto što podsjeća na san.
Razlog toj ravnodušnosti jeste prezasićenost pričama o ratu i slabljenje identifikacije s tim pričama. Možda je oslabljena identifikacija posljedica nemogućnosti da se sa tim pričama poistovijetim u punome smislu, zato što se sve dominantne priče o ratu, ma koliko one u ovoj zemlji bile suprotstavljene, direktno kose sa mojim iskustvom.
Mirza je pažljivo posmatrao dokumentarac. Na očima mu se vidjelo da ponekad emocionalno potone u te slike i muziku. Njegovo je poistovjećivanje drugačije. Ma koliko naš otklon od svega toga bio sličan, o toj razlici je potrebno voditi računa, jer je ona potisnuta, nevidljiva, pa često može izazivati nesporazume.
Upravo se na ekranu prikazuje streljanje zarobljenih ljudi, odjevenih u civilnu odjeći. Počeo sam pažljivije sve to posmatrati. Da li je moguće osjećati sažaljenje, u svoj punoći osjetiti ono što pred sobom vidim?
Počeo je duvati vjetar. Krošnje drveća su zašumjele, a opalo lišće je, nošeno vjetrom, zasulo prostor između ekrana i mjesta gdje smo stajali. Policijski automobil je sporo prošao ulicom, koja je i dalje bila potpuno pusta.
Nisam mogao ne obraćati pažnju na sve to, premda se na ekranu prikazivala potresna slika u kojoj mladić, čekajući pogubljenje, traži od svojih egzekutora par gutljaja vode.
- U kolikoj se samo mjeri naša stvarnost zasniva na strahovima. Čak i nasilje koje posredno doživljavamo, kao ovo sada, aktivira u nama strahove i oblikuje naš cjelokupni odnos prema društvu u kojem živimo.
Mirza me je napola slušao, a napola pratio prizore na ekranu.
- Ovi stravični snimci najčešće bivaju zloupotrijebljeni da bi se u ljudima održavao pogled na društvenu stvarnost – izgrađenu na strahovima i nasilju. Samim time se gubi veza sa njihovim stvarnim sadržajem. Razlog tome je naviknutost naše svijesti na ideološki kontekst ovakvih dokumentaraca, a pri tome zaboravljamo da slične zloupotrebe i proizvode sva ta ubistva. Sve je to jedan tragični krug u koji su upletene svijesti većine ljudi. Zatvoreni smo u taj krvavi krug, bez saznanja da je on dio još većeg krvavog kruga.
Isprekidana vjetrom, muzika je zvučala žalosno i nemoćno. Sve unaokolo kao da je oživjelo. Krošnje su se povijale pod naletima vjetra. A opet se podigla i mećava od lišća.
Već je bilo gotovo nemoguće pratiti dokumentarac. Čudilo me je zašto nikoga od organizatora projekcije nema u blizini. Možda se zabavljaju u obližnjoj zgradi.
Mirza je i dalje pratio promjene kadrova na ekranu. Pomislio sam da želi sve to gledati do kraja, pa sam odlučio da nastavim svoju šetnju.
Nakon srdačnog pozdrava sam pažljivo iskliznuo iz tog čudnog emocionalnog spoja – baš kao da ta projekcija filma ima hiponotičke osobine. Nakon desetak koraka sam počeo lagodnije disati. Okrenuo sam se jedanput, i Mirzina crna silueta je i dalje nepomično stajala pred ekranom. Naš kratki razgovor je bio samo neuspjeli pokušaj da uspostavimo uobičajeni način komuniciranja.
Svuda unaokolo je priroda živjela u punoj snazi. Osjećao sam zadovoljstvo hodajući uz vjetar. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem graktanje vrana iznad drveća, ali ti su se zvuci gubili u hučanju vjetra.
Kroz misli su mi prošli prizori sa sahrane od prije par dana. Kiša je pljuštala čitav dan, a nebo nad grobljem bilo je mrtvački sivo. Stajao sam među okupljenim ljudima i slušao zvuke kiše koja se slijevala sa razapetih kišobrana. Kada se začula truba, trgnuo sam se iz mrtvila. Začuo se i plač žena okupljenih oko rake u koju je spuštan kovčeg. Onda je o kovčeg tresnula prva lopata mokre zemlje. Na lica ljudi kao da je sa pokojnice prešla maska smrti. Stajali su okolo kao hipnotizirani, uronjeni u vlastite misli ili prazninu koju je napravila bliska prisutnost smrti.
Sa sahrane sam se vraćao u društvu djevojke koju sam tek površno znao. Pod teškim dojmom sahrane, razgovarali smo o muško-ženskim odnosima, baš kao da se u nama probudio neki životinjski otpor prema smrti.
Priroda svojom sirovom, iscjeliteljskom snagom sve poništava i obnavlja.
Sada sam svuda oko sebe mogao podjednako snažno osjetiti to sirovo i iscjeliteljsko u prirodi. Pročišćavala me je i udahnjivala životnost.
U daljini sam povremeno i dalje mogao vidjeti Mirzinu crnu siluetu. Taj slučani susret je ipak na mene ostavio snažan dojam. Što sam više odmicao, to mi je postajalo jasnije.
Sišao sam sa pločnika i nastavio hodati ulicom. Iznad mene je duž šetališta pružen red svijetlećih kugli. Iz njih je isijavala prigušena žućkasto-narandžasta svjetlost, što je u čitavo šetalište noću unosilo nešto nestvarno, bajkovito. Ponekad bih na trenutak pomislio da hodam kroz neki onozemaljski tunel, jer je svjetlost obasjavala samo ulicu i svod od drveća. Vjetar je sada duvao toliko snažno da se u krošnjama moglo čuti pucanje granja. A na ulici me je svako malo zasipala mećava od lišća, pa sam se odlučio ponovo vratiti na pločnik. Nikada ranije u ovome šetalištu nisam vidio takve prizore.
Tada su mi pažnju privukle dvije crne ljudske siluete, na ulici – ispred mene.
Vjetar je podigao tako snažnu mećavu od lišća, da je njome ispunio čitav prostor. Pokušavao sam i dalje pogledom pratiti dvije ljudske prilike na ulici. Naprijed je stajao jedan srednjovječni čovjek, okrenut leđima, a desetak metara ispred njega je stajalo dijete od četiri ili pet godina. Stajali su nepomično u toj mećavi od lišća, a onda se dječak počeo približavati čovjeku, koji ga je i dalje nepomično čekao.
Bio sam zapanjen tim prizorom. Baš kao da je čitavo šetalište te noći postalo neki nadrealni prostor.
Ubrzo sam stigao do kraja šetališta.