Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #9 | Page 15

a koje su ga održale i dovele do uzvišenog mesta u prostoj sredini. Izabran je da vodi, da uči, da odgovara na najteža pitanja i da uvek iznese spreman i savršen odgovor. Privilegovan je, ne brine šta će jesti i piti, od čega će dočekati dan, ugostiti brojni narod koji mu dolazi. Sve mu je dato. I ne mari hoće li doći gore vreme, teži dani. On će uvek imati sve. Kao da ima sklopljen pakt sa kakvim nezemaljskim tajnim silama koje njemu služe. Dok drugi gladuju i pate u svojoj bedi, on seda za raskošnu trpezu. Dok drugi plaču nad oskudicom, nemaštinom, i tonu u teški san pun jezivih vizija, on leže u čistu postelju, ne osećajući da ničim nije zaradio ono što ima.

Čudan čovek, odista. Kao da nije iz ovog sveta. Kao da vam pripovedam povest o kakvom junaku iz knjige, o kakvoj imaginarnoj ličnosti od papira. A tu je. Na svega nekoliko koraka od mene. Vidim ga i sad. Eno ga, sedi u mraku sobe. Pripit. Sedi tako sam kao kakav ludak. Ne dolazi mu san na oči. Udario ga je alkohol u glavu i muti mu se vid. Popio je da zaboravi, da se zaleči, i da ne pomisli na svoju dušu. Ispratio je goste, smejao se, družio, pevao sa njima. Zahvalio im na darovima i lepim rečima. Povukao se u svoju sobu, krišom noseći bocu vina, ispio do dna i zaplakao se. Shvatio je da nikog nema. I da nikog nikada neće imati. Još malo će trajati ta njegova nezaslužena slava, i onda će doći neko mlađi, zanimljiviji, živahniji. Sedi na svom krevetu, dodiruje obraze prstima i oseća kako je koža ogrubela. Kako se kosa razredila. I brada se stanjila. Oseća kako mu se telo istrošilo i od sebe vidi jedno obično prazno bure. Dodiruje svoj veliki stomak. Naduven je, otečen. Pući će i iz njega neće izaći ništa. Dodiruje noge, umorne od stajanja i jurnjave. Vene su se napumpale, iskočila preko kože. Stari. Odista stari. Osvrće se po sobi tražeći kakav šum, glasić, bar lažnu utehu. Ništa se ne čuje.

Nije on zao. Samo je spoznao zlo i odlučio da se sa njim na čudan način bori. Igrom onog slučaja šaljivdžije zadesio se tu gde jeste i sad nema kud. Sateran je u ćošak kao kakav miš pred gromadom koja će se survati na njega. Iskusio je sve što mu se dalo od života. I shvatio da ne pripada ovom svetu, ali da mora da živi. A da je bio slabiji, okončao bi muke. Možda bi se ubio još kad je bio mlad i tako spasao sebe užasa i strave. Ovako, odlučio je drugo. I sam prevaren, ponadavši se da će naći nešto, nekog, makar i samačku tišnu, bilo kakav izlaz, bilo koja vrata... Prevario se. Zapao je u još veću čamotinju. Sudbina se poigrala sa njim. Nagradila ga nekim smešnim položajima među ljudima, obećala mu svakakvu raskoš u duši. Ostala je praznina i razočarenje. Možda je moglo biti bolje i drugačije. Davno, dok je još bio mladić. Možda ni sad nije kasno. Možda još ima godina pred njim, nekih drugih godina. Možda treba da promeni sve, da odustane od svoje ništavne slave i da se odrekne ljudi. A ako učini tako, i ako napusti sve, neće mu ostati ništa. Sedi sa praznom flašom i pita se kakva će mu smrt biti. Kad ga ne bude i kad sve jednom prođe, a biće uskoro, jer tu je, nazire vrata koja vode u bespovratno, pita se kakve će žalosti biti za njim. I ko će ga oplakati. Ispratiće ga u starom poštovanju i brzo ga zaboraviti. Možda će ga pominjati u sećanjima na neku mudru reč, na neko izbavljenje koje je doneo igrom slučaja. I to će biti sve. Nema sina da ga nasledi, nema žene da za njim pusti suzu i obuče crno u žalosti. Nema nikog. Razići će se svi kad ga polože u grob i ostaće iza njega jedno veliko ništa.

Zar je to nagrada? Zar je to proslava njegovog puta?

Ako je tako, zašto ne promeni svoj život? Može. U njegovim je rukama. Ako ima izlaza, treba pohrliti ka njemu dok još nije izmaklo vreme. I treba bežati glavom bez obzira. Ili se pomiriti sa činjenicom da je ipak sve prošlo i da povratka nema. Da treba da ubija sate, iščekujući sudnji dan i oslobođenje duše.

Dobar je on čovek. Patio je mnogo, često. Niko to ne zna. Možda samo ja. Priznao mi je jednom. Davno. Posle je zaplakao i molio da oprostim njegovoj ludoj glavi.

Oproštam ti, dobri čoveče! Iako si kriv jer si postao loš, iako si dopustio da te potkupe prljava dela, ružne navike i zle osobine. Opraštam tvojoj nesrećnoj i strahom obuzetoj duši. I ne mari za mene. Meni je lako. Iako često plačem nad tvojim životom. Ja te volim i možda te volim više nego sebe, a ti... Ti ni sebe ne voliš... Kako ćeš onda meni podariti bar malo ljubavi... dok nam se kazaljke ne zaustave i dok ne umre naše vreme...